Žene žrtve nasilja razapete između sigurnih kuća, nedorečenih zakona i ravnodušnih komšija
Kada imamo podatak da se samo u jednom kantonu na mjesečnom nivou na SOS broj telefona za pomoć žrtvama nasilja javi 100 osoba, djeluje alarmantno. Gdje je društvo zapelo, šta je uzrok takvog stanja, kako reaguju institucije koje trebaju sprovoditi zakon su neka od pitanja koja se nameću.
Zakoni teoretski savršeni, a praktično nedovršeni
Zakoni koji regulišu probleme nasilja u porodici teoretski su savršeni, a praktično nedovršeni. Implementacija zakona koji bi trebali zaštititi žene i djevojke žrtve nasilja je nedovoljna, barem tako pokazuje praksa, odnosno postojeći zakoni uglavnom djeluju posljedično, ali se malo toga radi da se kroz zakone preventivno spriječi nasilje nad ženama.
NVO Fondacija lokalne demokratije od 2000. godine vodi jedinu Sigurnu kuću na području Kantona Sarajevo čiji je kapacitet 35 osoba (10 žena, 15 djece i 10 djevojaka). Trenutno se u sarajevskoj Sigurnoj kući nalazi 29 osoba.
"U proteklih sedamnaest godina u Sigurnoj kući zbrinuli smo 1.776 korisnika od čega je 625 žena, 851 dijete i 300 djevojaka. Smještaj u Sigurnu kuću se vrši po preporuci Centra za socijalni rad, policijskih uprava, naloga tužilaštva ili prijavom na SOS telefon za prijavu nasilja. Statistički podaci pregleda SOS poziva pokazuju da je od 14. juna 2004. godine do 30. septembra 2017. godine bilo 10.356 poziva. Mjesečno na SOS telefon primimo oko 100 poziva. Uglavnom nasilje u porodici prijavljuju same žrtve, a često imamo i pozive od građana koji anonimno prijavljuju nasilje", istakli su za Klix.ba iz sarajevske Sigurne kuće.
Žene najčešće dolaze u Sigurnu kuću nakon dugogodišnje izloženosti nasilju ili nakon ponovljenog nasilja. Dešava se da žene prijave nasilje i napuste nasilnika (odu kod rodbine ili prijatelja) i ponovno mu se vrate. Nakon što se nasilje ponovi one se tada odluče za institucionalnu pomoć – smještaj u Sigurnu kuću. Dolaze s osjećajem straha, krivnje, srama, nedostatkom samopouzdanja i samopoštovanja, besperspektivne, obeshrabrene i očajne. U početku im je najvažnije ponovno uspostaviti osjećaj sigurnosti (fizička zaštita), a potom se uključe u kompletan psihosocijalni terapijski tretman.
Najčešće je u pitanju kombinacija više vrsta nasilja: fizičko, psihičko i često ekonomsko nasilje. Za prijavu nasilja se odlučuju onog momenta kada se zabrinu da bi nasilnik mogao ispuniti svoje prijetnje, da će ih ubiti ili da će ubiti njoj bliske osobe (roditelje, djecu,..).
Najvažniji zakon po pitanju zaštite žrtava nasilja je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Zakon je sveobuhvatan i u okviru njega je predviđena potpuna zaštita: zakon štiti žrtve (zakon donesen 2005. godine) zaštitnim mjerama, a najčešće se izriču slijedeće zaštitne mjere: Zabrana uznemiravanja i uhođenja, zabrana približavanja žrtvi nasilja na određenoj udaljenosti, obavezan psihosocijalni tretman za počinitelja nasilja.
"Naša praksa pokazuje da otkako je počela primjena ovog zakona (izricanje zaštitnih mjera) da se žrtve osjećaju sigurnije, ali i da je došlo i do smanjenja ponovljenog nasilja od strane počinitelja. Nažalost zakon se ne primjenjuje na području cijele federacije jednako, zbog niza poteškoća - nedovoljno edukovanog osoblja profesionalaca, nepostojanja sigurnih kuća u svim gradovima i drugo. Jako je važna multisektorska saradnja koja će omogućiti potpunu zaštitu i jednaka prava za sve žrtve nasilja", ističu iz Fondacije lokalne demokratije.
BiH mora prestati tretirati pojam nasilja kao dio nekog projekta
BiH je 7. novembra 2013. godine postala 6. zemlja članica Vijeća Evrope koja je ratificirala Konvenciju o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). Ovim se BiH obavezala na poduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja pravnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava nasilja te kažnjavanje počinitelja nasilja. Porodični zakoni FBIH i RS zabranjuju nasilje u porodici, a Krivični zakoni BiH, RS, FBIH i Distrikta Brčko inkriminiraju nasilje u porodici, kao i niz drugih krivičnih djela, koja jesu definisana na rodno neutralan način, osim onih djela koja se po svojoj prirodi mogu odnositi samo na žene kao oštećene, ali daju osnovu i za procesuiranje počinitelja i zaštitu oštećenih u smislu nasilja na osnovu spola.
"Kada se ovo pročita bez analize i udubljivanja u tematiku, moglo bi se reći da živimo u državi koja kao potpisnica Istanbulske konvencije radi na prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i u porodicu, ali kako to najčešće biva, većina potpisanih konvencija ostaje samo mrtvo slovo na papiru, a doneseni zakoni bez implementacije ili uz implementaciju na samo jednom dijelu Bosne i Hercegovine. Da bi se poštovao zakonski okvir, država Bosna i Hercegovina mora prestati tretirati pojam nasilja kao dio nekog projekta, odnosno kao nešto čime će se baviti nevladin sektor ili nešto čime se kao bavi jedna Agencija za koju se u budžetu izdvoje minimalna sredstava tako da za bavljenje nasilja nad ženama i u porodici ostane vrlo malo sredstava, kao što to inače biva za sve ono u čemu su žene većinski korisnici sredstava", kazala je za Klix.ba Maja Gasal-Vražalica, zastupnica u državnom parlamentu BiH.
Poručuje da je nasilje problem svih nas, dakle ono se mora posmatrati i tretirati kroz institucije, a ne kao nešto što se tiče samo žrtava i nevladinog sektora.
"Ovdje ne želim umanjiti ulogu nevladinog sektora, koja je svakako vrijedna hvale, jer činjenica je da se pojedine nevladine organizacije nisu uporno i bezkompromisno zalagale za detabuiziranje nasilja, destigmatizaciju žrtava nasilja te uvođenje programa za osvještavanje i dodatnu obuku policijskih službenikia/ica, rad i konsultacije sa predstavnicima/ama sudske vlasti pa u konačnici izvršne i zakonodavne vlasti, mi danas ne bismo imali apsolutno ništa. Stoga im se od sveg srca zahvaljujem. Žene žrtve nasilja nisu svugdje jednako tretirane niti su im jednako dostupni zaštitni i/ili savjetodavni mehanizmi bilo vladinog ili nevladinog sektora. Iako je država BiH potpisnica Konvencije i državni nivo je taj koji izvještava prema UN i EU komitetima o stanju u zemlji po različitim pitanjima, pa tako i o stanju u državi u kontekstu Istanbulske konvencije, svaki entitet, pa samim time i kanton, pa i Distrikt Brčko se ponaša kao država za sebe, što u konačnici šteti ponajviše žrtvama nasilja, jer ostaju nezaštićene, stigmatizirane, a poneke i izgube svoju bitku baš zbog svega navedenog. U ovom dijelu ne treba zanemariti djecu koja prolaze kroz sve ovo, traume koje proživljavaju, kakve posljedice to sve ostavlja na njih i kolika je mogućnost da zbog svega doživljenog i ona sama postanu potencijalni nasilnici", poručuje Gasal-Vražalica.
Iako su prošle 22. godine od završetka rata žene žrtve ratnog silovanja još uvijek traže svoju pravdu, a u ovom kontekstu, neke od njih i danas žive nasilje.
"Nasilnici su njihovi najbliži koji se ne mogu pomiriti sa tim i osuđuju žene žrtve ratnog silovanja zbog toga što im se desilo, a one nemaju dovoljnu zaštitu, pa ni stručnu pomoć koja im je svakako i bez nasilja u porodici trebala biti osigurana, kao i novčana sredstva te prednost prilikom zapošljavanja što bi uvelike doprinijelo detabuiziranju i destigmatizaciji kako žrtava ratnog silovanja tako i žrtava nasilja u porodici. Ovo je također jedan od primjera kako se u Bosni i Hercegovini problemu nasilja mora prići iz više uglova, sa svih nivoa i o tome treba kontinuirano pričati, osvještavati društvenu zajednicu, jer nasilje nije privatni već društveni problem", naglašava naša sagovornica.
Upitan je i sistem rješavanja problema, gdje je žena žrtva nasilja prisiljena da napusti dom, utočište traži u sigurnoj kući, dok nasilnik ostaje u porodičnom domu, ne trpeći neku veliku promjenu u odnosu na krivično djelo koje je napravio. Zbog toga se s pravom postavlja pitanje gdje je sistem zakazao kada je u pitanju proces rehabilitacije nasilnika u određenim centrima, kako bi se paralelno s tim ženama žrtvama nasilja omogućilo da proces oporavka prođu bezbolnije i sigurnije, ostajući u svojoj kući.
Preventivno djelovati kroz edukaciju u školi
"Nikad neću razumjeti pristup rješavanju problema nasilja nad ženama i u porodici na način da žena žrtva nasilja treba da napusti porodični dom, sa djecom pod ruku traži spas u nekoj od sigurnih kuća, dok će hadžija mirno da zaspe u svom toplom krevetu, vjerno pospremljenom od supruge koja će krov nad glavom potražiti tamo negdje. Za mene nema niti argumentacije niti opravdanja da mi kao društvena zajednica i dalje stojimo pri tome, pravdajući to na način da je porodični dom u većini slučajeva njegovo vlasništvo, što odmah daje signal da se zakonski treba i taj dio izmijeniti pa dopisati da se zbog dokazanog nasilja nad ženom i nasilja u porodici nasilniku oduzima imovina, a dok postupak dokazivanja traje, nasilnik se izmješta iz porodičnog doma i boravi u 'Kući za rehabilitaciju nasilnika nad ženama i u porodici', a adresa tih kuća je ista adresa trenutnih sigurnih kuća u kojima sada spas traže žene", ističe Maja Gasal-Vražalica.
S obzirom na važnost problema, kako bi preventivno djelovali kao društvo o nasilju, načinu prevencije, prepoznavanju nasilja, kako se postaviti u datoj situaciji i slično se treba pričati u školi.
"Pored nasilja u porodici postoji i nasilje u adoloscentskim vezama, a o tome se u Bosni i Hercegovini, mogu slobodno reći, skoro pa i ne govori. Dakle, kroz obrazovni sistem bi se djevojčice i dječaci, djevojke i mladići morali obrazovati o pojmu nasilja. Kako prepoznati psihičko, a kako fizičko nasilje koje je sve više prisutno među samom djecom bez obzira na spol. Šta znači ljubomora u adoloscentskim vezama, da li je ona izljev ljubavi ili početak psihičkog nasilja koja kasnije u podmakloj vezi može prerasti u fizičko nasilje, koje čak po prekidu ovakvih veza može dovesti i do smrti ili se pak krunisanjem ovakvih veza brakom žene dovodi do beizlaznih situacija, dugoročnog nasilja, jer kod nas baš i nije društvenoprihvatljivo udati se pa rastati, pa stoga žene u nekim sredinama ostaju i bez podrške vlastite porodice, jer rastavu braka smatraju udarom na čast porodice ili narušavanje naše kvazitradicije. Ovakvim pristupom nasilju kroz obrazovni sistem mi bismo doprinijeli prevenciji nasilja, njegovom detabuiziranju, te bi nasilje postalo nešto što se tiče svih nas i mi bismo reagirali na nasilje i onda kada nismo direktni/e učesnici/e nasilnog čina", zaključuje Gasal-Vražalica.
Kada je u pitanju prijava nasilja u porodici iz MUP-a Kantona Sarajevo ističu da su za prvih devet mjeseci ove godine imali prijavljeno 177 krivičnih djela protiv 177 osoba. Od toga je uhapšeno 105 osoba, a u 107 slučajeva radi se o povratnicima, što je naročito zabrinjavajuće.
Kontaktirali smo i MUP Republike Srpske s pitanjem o broju prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama, odakle su nam odgovorili da ne vode evidenciju o nasilju i zlostavljanju, ali da je nasilno ponašanje element brojnih krivičnih djela. I ovaj odgovor u određenoj mjeri govori za sebe, a to je da institucije ne prilaze s dovoljnom pažnjom postojećem problemu, pa pojedine institucije koje bi trebale do detalja znati svaku prijavu o nasilju nad ženama, čak ne vode ni osnovnu evidenciju o prijavama zlostavljanja.
Ne promijeni li se nešto konkretno u sistemu odnosa prema problemu nasilja nad ženama, žrtvama ne preostaje ništa nego da lutaju i bukvalno budu razapete između sigurnih kuća, zakona i pasivnog društva, koje reaguje posljedično.
