Život u zatrovanom naselju u Tuzli: Sve više oboljelih i umrlih, a djeca se ne rađaju
Tuzlansko naselje Bukinje prije nekoliko decenija imalo je više od pet hiljada stanovnika, a danas je ostalo svega hiljadu i po osoba. Život u toj lokalnoj zajednici sada je, prema tvrdnjama mještana, nepodnošljiv i to zbog raznih ekoloških udaraca koje im zadaju sa svih strana.
Osim Termoelektrane Tuzla, koju godinama prati glas najvećeg zagađivača zraka, za Bukinjane problem predstavlja i deponija hemijskog otpada u nekadašnjoj industrijskoj zoni, u kojoj su nadležni zvanično potvrdili postojanje ogromnih količina kancerogenih materija.
U ovu deponiju s prozora svoje kuće gleda Milorad Divković, koji u Bukinju živi već 71 godinu. Priča nam da je zabrinut za svoje, ali i za zdravlje svojih komšija.
"U Bukinju je izuzetno teško živjeti jer je oduvijek predstavljalo deponiju raznih vrsta otpada, posebno onog opasnog po ljudsko zdravlje. Iako smo najveća mjesna zajednica, nadležni o nama uopće ne brinu. Konkretno, u našoj ulici, kanalizacionu mrežu su proveli tek pred prošle izbore. Odavde odlazi sve veći broj ljudi i to je žalosno", priča nam Divković dok rukama pokazuje na kuće svog brata i prvih komšija, koje su danas prazne.
Mještani Bukinja tvrde i da se u ovom naselju više ne rađaju djeca, a u proteklih pet godina samo jedan mališan je došao na svijet. Također, sve veći broj mladih u ovom naselju je s dijagnosticiranim bronhitisom ili astmom, a starija populacija s raznim vrstama karcinoma.
Predsjednik ove mjesne zajednice Goran Stojak navodi da razlog ovakvog negativnog trenda leži upravo u kontaminiranom zraku koji udišu, zemlji kojom hodaju i siju povrtne kulture te vodi koju piju.
"Problemi se gomilaju godinama i svi ih pokušavaju zataškati. Sada je sve zatrovano i došli smo u stanje u kojem nam je najveći problem zdravlje mještana. Ambulanta je konstantno puna i njihovi kapaciteti nisu dovoljni da pokriju potrebe građana. Ovdje više niko ne umire prirodnom smrću, jer je uglavnom riječ o karcinomima koji prednjače sa 80 posto. Nigdje drugo ne idemo osim po sahranama i tako svaki dan", navodi Stojak.
Dok sa Stojakom prolazimo bukinjskim ulicama, nailazimo i na 73-godišnjeg Muhameda Rizvanovića, koji naš razgovor ne započinje lijepim riječima. Naime, upravo ovoga dana je dobio zvaničan nalaz u kojem mu je potvrđen karcinom pluća.
"Za sebe se ne brinem jer ja sam života proživio, ali me strah za ono malo omladine koja je ovdje ostala. Kakvo će oni vrijeme dočekati, samo Bog zna. Naše životne priče potvrđuju posljedice sve nebrige nadležnih koji su davno trebali početi rješavati ove probleme", kaže nam Rizvanović.
Opasne materije poput žive, nikla, kadmija i hlora godinama su nepropisno taložene u tuzlanskoj industrijskoj zoni, što prema stavu aktivista okupljenih u platformi "Zemlja-Voda-Zrak" predstavlja ekološko nasilje i zločin kojem se treba suditi.
Kako poručuju, postoji jasna odgovornost i zna se ko je nepropisno odlagao ove opasne materije, a koje posljednjih dvadesetak godina truju, ne samo lokalne zajednice, već kroz svoj aktivan rad kroz zemlju, vodu i zrak, mnogo šira geografska područja.
"Za sada su procjene da se tamo nalazi nekoliko hiljada tona otrovnog i kancerogenog kruksa, imamo okvirno 40 tona visokozapaljivog propilen oksida, zatim ogromne količine hlora, koji je visokotoksičan gas i postoje također nepoznate količine opasne žive koja je nezbrinuta i nalazi se u blizini rijeke Jale, preko koje može otići sve dalje do Save i u Dunav. Dakle, toksični otpad u tuzlanskoj industrijskoj zoni je sigurnosni problem, ne samo za Tuzlanski kanton, već za cijeli region Zapadnog Balkana", smatra Damir Arsenijević, predstavnik platforme "Zemlja-Voda-Zrak".
On poručuje da se već zakasnilo za neutralizaciju otrovnih materija, naglasivši da je zatrovana naša, ali i budućnost naše djece.
"Mi govorimo o vremenskoj skali od nekoliko stotina godina, jer ovi otrovi rade u tim vremenskim okvirima i zagađuju zemlju, vodu i zrak. Ovo naravno nije razlog da budemo očajni i da se prepustimo sigurnoj smrti. Mi ne smijemo ponovo biti žrtve onih koji su u ratu pljačkali, ubijali i bogatili se na tuđoj nesreći i koji su nastavili logiku rata kroz zagađivanje ljudskih života i životne sredine, a što su kriminalne radnje zanemarivanja ili sakrivanja opasnih materija", naglašava Arsenijević.
Poručuje da se mora raditi na više frontova, odnosno pomoći ljudima u crvenim zonama, koji su najviše pogođeni ovim opasnim materijama, ali i sanirati zatrovanu zemlju i vodu, za što će biti neophodna pomoć državnih i međunarodnih tijela.
"I veoma je bitno da ne smijemo dopustiti da nečiji pojedinačni interesi i kriminalno nepropisno odlaganje opasnih materija budu stavljeni van ikakve kažnjivosti. Ne smijemo dopustiti da ti interesi prevladaju nad općim javnim interesom građana ove zemlje. Moramo insistirati da se ekološkom nasilju sudi. U budućnosti će se ovim slučajevima ekološkog zločina suditi isto kao i ratnim zločinima, jer generacije koje dolaze neće dopustiti da im neko uništava i troši budućnost radi svog sadašnjeg uživanja", zaključio je Arsenijević.
