Žrtve nasilja traže spas u Sigurnoj kući u Tuzli: Godinama šute o paklu kroz koji prolaze

"Postoje razlozi zbog kojih žrtve ostaju u nasilnim zajednicama, a one najčešće navode da misle da će se nasilnik promijeniti. S vremenom razlog budu i djeca u smislu da žrtve govore da je potrebno da dijete ima i oca, kao i da se kao samohrani roditelj nemaju obratiti kome za pomoć. Ekonomska zavisnost od partnera također je navedena te žrtva s vremenom nastoji balansirati između stanja kada je nasilnik u 'mirovanju' i kada se dešava nasilje", navodi Kaloci.

Tek kada iscrpi sve mehanizme pomoću kojih je ostajala u nasilnoj zajednici te kada postane svjesna da se on neće promijeniti, žrtva odlučuje potražiti pomoć.

Prelomni trenutak uglavnom nastaje kada odluči sačuvati "živu glavu" nakon teškog fizičkog nasilja koje je zadesilo od muža ili vanbračnog partnera.

Iako se čini da je žrtva nasilja sama u ovom problemu, to zapravo i nije tako, s obzirom da joj veliku pomoć pruža stručno osoblje koje djeluje u Sigurnoj kući, ali i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova TK, Centra za socijalni rad te Kantonalnog tužilaštva u Tuzli.

Kaloci ističe da je kriza u kojoj se osoba nalazi prilikom prijema u Sigurnu kuću najintenzivnija zbog čega joj je potrebno pružiti posebnu njegu.

"Prvi trenutak je ključan, jer ona treba da stekne povjerenje i spozna da je sigurna te da joj se obezbijede sve potrebne informacije. Većinu stvari zbog krize u kojoj se nalazi vjerovatno neće ni čuti, ali će osjetiti kako se neko prema njoj ponašao", kaže sagovornica portala Klix.ba.

Nakon prvog informativnog razgovora, žrtva se upućuje na medicinski pregled, a potom se upoznaje sa samim načinom funkcionisanja kuće.

Dugogodišnje nasilje u porodici može ostaviti izuzetno teške psihičke posljedice na žrtvu, a kroz boravak u ovoj kući, ona prolazi kroz grupne i individualne psiho-socijalne i body terapije putem kojih se oslobađa svih posljedica koje su nastale.

"Štićenice također imaju i dva puta sedmično radno-okupacionu terapiju, a po potrebi svakodnevno imaju i savjetodavne razgovore koji služe i u svrhu planiranja boravka u kući, kontakata s nadležnim institucijama te davanja informacija o porocesu, odnosno postupku nakon prijave nasilja", ističe Kaloci.

Paralelno s dolaskom u Sigurnu kuću pokreće se i krivični postupak protiv nasilnika vezano za nasilje u porodici.

I ovi trenuci su izuzetno stresni za žrtve, s obzirom na to da inspektorima, tužiocima i zaposlenicima centara za socijalni rad moraju davati izjave.

"One tada ne znaju šta ih očekuje. Nije ugodno otići u policijsku stanicu i razgovarati s policijskim službenikom ili socijalnim radnikom. U tom smislu im se pruža određena podrška kako bi što lakše prebrodile i ovaj dio", kaže Kaloci.

Period "medenog mjeseca"

Česti su slučajevi i da žrtve nasilja tretman odluče prekinuti, odnosno odaberu put povratka nasilnom mužu. Na ovaj korak se odlučuju iz istih razloga zbog kojih su trpjele višegodišnje psihičko i fizičko maltretiranje od muža, ali i njegovog ponašanja u vrijeme kada ona boravi u Sigurnoj kući.

Naime, nakon što osoba bude smještena u Sigurnu kuću, kod nasilnika nastupa period "medenog mjeseca" u kojem je on spreman obećati sve ono što je žrtvi i ranije bilo potrebno.

S obzirom da mu je u Sigurnoj kući strogo onemogućen fizički pristup žrtvi, preko posrednika poručuje da će se promijeniti, šalje različita pisma izvinjenja, plače, kupuje cvijeće i poklone.

"Tu se ona pokoleba, pristane da se ponovo vrati i nastavi bračnu ili vanbračnu zajednicu, vjerujući da će se ono što je obećao i dogoditi. Nakon faze 'medenog mjeseca' kod nasilnika ponovo dolazi do rasta tenzija, javljaju se manje svađe i incidenti koji nakon određenog vremenskog perioda prerastu u nasilnu situaciju. Nakon što osoba doživi fizičko nasilje, ponovo traži izlaz", ističe Kaloci.

A nakon što se odluče vratiti mužu ili vanbračnom partneru, žrtve u 95 do 98 posto slučajeva također povlače i krivične prijave koje su ranije podnesene, zbog čega nasilnik ne odgovara za učinjeno.

Inače, žrtve nasilja u Sigurnoj kući mogu ostati do šest mjeseci, izuzev u posebnim slučajevima kada se njihov boravak mora produžiti.

"Okvirno ostaju do tri mjeseca, a dosad smo imali dvije ili tri žrtve koje su bile duže od šest mjeseci. To je bilo u slučajevima kada se nije mogao obezbijediti adekvatan smještaj za budućnost", kaže Kaloci.

Novi život nakon pakla

Krug nasilja je moguće prekinuti, samo zahvaljujući istrajnosti žrtve i uspjeha koji zajedničkim djelovanjem postignu nadležne institucije.

"U posljednjem slučaju boravka dužem od šest mjeseci bila je u pitanju žrtva s dvoje djece. Tada je urađeno sve što se moglo uraditi. Angažovao se centar za socijalni rad, pronađen je adekvatan alternativni smještaj, a istovremeno je išao i krivični postupak za nasilje u porodici. Žrtva je uspjela pronaći posao, iako nije imala adekvatno obrazovanje. Zaposlena je u obližnjoj firmi kao uspješna i cijenjna radnica, brine se o djeci i s njom smo u kontaktu", navodi Kaloci.

Nasilje u porodici nikako ne smije biti izolovan slučaj. Podrška i pomoć žrtvama zakonska je i moralna obaveza svih nas.

Stoga, ukoliko poznajete osobu koja prolazi kroz torture, najmanje što možete učiniti jeste da pozovete besplatan SOS broj 1265 i anonimno prijavite slučaj, ili eventualno posjetite najbližu policijsku stanicu. Jer, možda će baš dolazak policijske patrole u datom trenutku spriječiti eventualni nastanak tragedije.