Žrtve ratnog seksualnog nasilja u BiH i nakon 25 godina se suočavaju s istim problemima

Osim što stigmatizacija potiče iz uže zajednice žrtava i društva, često se s njom susreću i u samoj sudnici. Na ovaj način često se potakne retraumatizacija preživjelih.

"U našoj analizi do sada presuđenih slučajeva pred domaćim sudovima uočili smo četiri mita koja se najčešće ponavljaju a to su: promiskuitet, tačnije mit da su žrtve izazivale seksualno nasilje promiskuitetnim ponašanjem; pristanak, tj. da se žrtva nije dovoljno borila, pritom pristajući na krivično djelo seksualnog nasilja; kredibilitet koji se ispoljava u propitivanju istinitosti tvrdnje žrtve o seksualnom nasilju; sram, tj. da se žrtve, a ne počinitelji, trebaju sramiti počinjenog seksualnog nasilja", objasnila je Hujdur.

Pravo na naknadu štete

Kada su međunarodna praksa i međunarodni dokumeti u pitanju, sve žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, što podrazumijeva zločine kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini... imaju pravo na obeštećenje za pretrpljenu štetu.

Kako je kazala pravna savjetnica TRIAL Internationala Lejla Tiro, u sistemu koji BiH gotovo da i nema, veoma je teško osigurati adekvatnu naplatu nematerijalne štete žrtvama ratnih zločina.

Zbog nepostojanja sveobuhvatnog i sistemskog rješenja, mnogi preživjeli su godinama pokušavali naknadu nematerijalne štete ostvariti putem redovnih sudova podnošenjem tužbi u parničnim postupcima tražeći odgovornost države BiH, tj. njenih entiteta za ono što im se dogodilo.

"Nažalost, ova je mogućnost odbačena odlukom Ustavnog suda BiH iz 2014. godine koji je, u onim predmetima u kojima su žrtve naknadu nematerijalne štete potraživale od odgovarajućeg entiteta, zauzeo stav da su u takvim predmetima nastupili zastarni rokovi prema Zakonu o obligacionim odnosima. Zbog ovakve situacije žrtve ne samo da su izgubile sporove, nego su bile prinuđene plaćati ogromne troškove naknade i nagrade za rad javnih pravobranilaca koji su zastupali entitete u ovim sporovima. Jedina alternativa koja je preživjelima, iako ne svim, preostala jeste podnošenje zahtjeva za naknadu štete u okviru krivičnih postupaka onda kada su same žrtve svjedoci u krivičnim postupcima protiv počinitelja", objasnila je Tiro.

Dodala je i da je TRIAL International pružao je podršku u prvom predmetu u kojem je dosuđena naknada nematerijalne štete u krivičnom postupku 2015. godine, a danas pored rada na imovinskopravnim zahtjevima intenzivno radi na mogućim rješenjima problema velikih troškova za rad javnih pravobranilaca, koje se žrtvama nameću u postupcima.

"Dodatni problem koji se pojavio jeste nemogućnost naplate čak i dosuđenih naknada nematerijalne štete, zbog neposjedovanja imovine od strane počinilaca, što će zahtijevati rad i posvećenost tužilaca u ovim predmetima, koja trenutno nedostaje, kada su u pitanju finansijska istraga i mjere osiguranja imovine. Pitanje naknade štete predstavlja nesistematiziran pristup države ovom problemu. Sve navedeno prouzrokovalo je i uzrokuje frustraciju, ogorčenost, tugu i gubitak povjerenja u društvo i institucije kod preživjelih", kazala je.

Komitet ministara Vijeća Evrope usvojio je Preporuku državama članicama o pomoći žrtvama zločina još 14. juna 2006. godine, 14 godina od tada u našoj zemlji se po pitanu poštivanju preporuka ništa nije promijenilo.

Ono što je posebno važno za slučajeve u BiH jeste da je navedeno da državna naknada treba biti dodijeljena u mjeri u kojoj nije pokrivena drugim izvorima, poput naplate od počinilaca, osiguravatelja ili zdravstvenog i socijalnog osiguranja.

"U situaciji kada imamo predmete pred Sudom BiH, ali i entitetskim sudovima gdje se u krivičnim postupcima žrtvama dosuđuju naknade, ali koje zbog nedostatka imovine počinilaca postaje nemoguće naplatiti, trebalo bi postupiti kako preporuka nalaže i država BiH bi trebala preuzeti odgovornost da u takvim slučajevima supsidijarno odgovara i žrtvama isplati dosuđene naknade. Nažalost, to danas nije slučaj i zbog toga još uvijek imamo žrtve koje čekaju na adekvatno obeštećenje, što je bio i jedan od razloga da TRIAL International jedan predmet iznese i pred drugo međunarodno tijelo, UN Komitet protiv torture, koji je prošle godine donio odluku i naložio BiH da ispuni svoje međunarodne obaveze i osigura adekvatnu naplatu nematerijalne štete žrtvama ratnih zločina", rekla je Tiro.

Iz perspektive žrtava

Midheta Kaloper-Oruli iz Udruženja žrtava rata Foča 92-95 kazala nam je da su samo rijetke žene žrtve rata, a koje su preživjele teška i masovna silovanja u BiH i u Foči, dobile sudski epilog.

Kako nam je kazala, Foča je bila mjesto najvećeg sistematskog seksualnog nasilja i masovnog silovanja djevojčica, djevojaka i žena Bošnjakinja u ratu. Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu, a najmlađa žrtva silovanja u Foči je djevojčica od 11 godina, dok je najstarija žena od 65 godina.

"Kao što znate, naš rodni grad Foča na prvom je mjestu u BiH po broju zločina nad ženama, kao i broju ubijenih i nestalih žena. Svaka treća žrtva u Foči je žena. Najviše nas boli što se niko od fočanskih, bh. vlasti, međunarodnih institucija nije udostojio da u spomen najveće bh. žrtve žene iz Foče ovjekovječi njenu patnju i podigne joj spomenik koji će podsjećati sve buduće generacije šta se ovdje desilo. Ono što, nažalost, najviše vrijeđa nas žrtve jeste kada se susrećemo sa prebacivanjem krivnje s počinioca na žrtve. Pitamo se do kada će ovo trajati. Da li mi trebamo, pored svega što smo preživjele 90-ih godina, da se i dan danas borimo protiv neefikasnog sistema", kazala je Midheta Kaloper-Oruli.

Dodala je i da su žene žrtve ratnog seskualnog zlostavljanja beskonačno mnogo puta apelovale da sudovi i tužilaštva bilo kojeg nivoa zaštite žrtve od ovakvih optužbi. Ono što je obeshrabrujuća činjenica jeste još uvijek veliki broj ratnih zločinaca koji nisu procesuirani i slobodno šetaju Fočom.

"Susret žrtve sa svojim krvnikom je još jedan udarac za njih. Udarac koji im zadaje ovakav sistem na koji smo ogorčene. Dodatni problem jeste i što se većina ratnih zlčinaca krije u Srbiji, a regionalna saradnja po ovom pitanju ravna je nuli. Vjerovatno se čeka da nam otkuca biološki sat, da se zločin zaboravi i ne govori o njemu. Bojim se da će zahvaljujući neefikasnom sistemu budućim generacijama poslati poruku da se isplati biti zločinac jer su više zaštićeni nego žrtve. Problemi se moraju riješti. Ako smo bile žrtve rata, ne moramo biti žrtve sistema", zaključila je Kaloper-Oruli.