Ovaj svećenik Vrhbosanske nadbiskupije na dužnosti je oko 18 godina. Služio je od katedralne do povratničke župe u RS-u, pa do službe u Novom Sarajevu. Porijeklom je iz Zavidovića, školovao se u Istri i Zadru, a zaredio u Sarajevu gdje živi već 23 godine.
U razgovoru za Klix.ba kaže da bi volio provesti život u Goraždu, koje je za njega izazov, ali i mjesto gostoprimljivih ljudi koji ga već sada srdačno pozdravljaju na ulici, iako ovdje nisu često u prilici sresti katoličkog svećenika.
Simbol stradanja
Malobrojna je katolička zajednica u Goraždu, svega desetak ljudi, međutim Goražde ima ono što bi Međugorje poželjelo, blažene Drinske mučenice koje su pripadale Družbi sestara Kćeri ljubavi božije i u vrijeme Drugog svjetskog rata djelovale na Palama, kaže nam.
"Njihov križni put od Pala, odakle su dovedene i zatočene u školu u Goraždu, gdje se sve dogodilo, podsjetnik je da mržnja ne donosi nikome ništa dobro. Mi se trebamo izdići iznad onog što je loše i na prvo mjesto staviti ljudskost i čovječnost", ističe don Josip.
Pet časnih sestara ubijeno je iz mržnje prema vjeri između 15. i 23. decembra 1941. u Goraždu. Časne sestre Jula, Krizina, Antonija i Bernadeta, spašavajući čast skočile su u smrt sa prozora ovdašnje škole, dok je sestra Berchmana ubijena u putu.
"Goražde sa Drinskim mučenicama ima privilegiju jer su one relativno mlade mučenice gledajući datum njihovog priznanja blaženima. One bi ovaj grad mogle otvoriti za cijeli svijet jer Drinske mučenice nisu poznate samo u BIH, Hrvatskoj ili Evropi već u svijetu. Ali je zanimljivo da su čašćene u drugim dijelovima svijeta mnogo više nego kod nas u BIH, iako im pripada najuzvišenije mjesto", kaže don Josip Tadić.
Šansa za vjerski turizam
Njegova vizija Drinskih mučenica je spomen na sve stradale ljude. S druge strane kako bi hodočasnici dolazili potrebna je crkva jer postojeća kapelica može primiti maksimalno 50-tak ljudi.
"Ovdje vidim dobru volju da se stvari mijenjaju, grad ima perspektivu. Možda bi neko rekao da je potrebnije graditi tvornice kako ljudi ne bi odlazili trbuhom za kruhom, ali moja karizma nije pokretati tvornice. Mogu pomoći da ovaj kraj oživi, ako se to veže za vjerski turizam, jer svuda gdje ljudi dolaze ima života", smatra don Josip Tadić.
Ističe kako mnogi vjerovatno nisu ni svjesni potencijala koji se otvara u ovom slučaju, ali ističe kako on sam, može u Goražde godišnje dovesti minimalno 500 autobusa hodočasnika. Nije pobornik gradnje velike crkve, no smatra da je važno imati mjesto za molitvu hodočasnika.
Katolička crkva u Goraždu je sagrađena 1886. godine u neposrednoj blizini današnje zgrade kantonalnih institucija, međutim srušena je 1957. godine. Situacija u drugim gradovima koji pripadaju goraždanskoj župi je slična. U Višegradu gdje ima 30-tak građana. ali ne i objekta za molitvu.
Nema Bosne nigdje
"Ovdje bar postoji župna kuća i kapelica, dok u Višegradu nema toga, ali ima naznaka da se gradi jedan manji objekat. U Rogatici postoji crkva koja je ljepotica i ponos cijelog grada. Prvi susjed je pravoslavac koji održava dvorište crkve, a njegova supruga brine za unutrašnjost. Tamo imamo svega četiri vjernika, ali svaki čovjek je bitan", kaže don Josip.
Dodaje kako je saradnja sa drugim vjerskim službenicima odlična, a nadolazeći Božić namjerava provesti u Goraždu sa vjernicima katolicima, ali i drugim prijateljima.
"Bit ćemo u Rogatici, iako ih je samo četvero želim da osjete radost Božića. Želim posvetiti vrijeme ljudima u Goraždu, kao što je meni drago kad me prijatelji zovu za Bajram. Poruka Božića je uvijek poruka mira u društvu, kući, komšiluku pozvani smo graditi mir i suživot. Kako kažu, nema Bosne nigdje drugo, da komšija komšiju zove na kavu, na sok, kolače, to je ono što mi imamo i po čemu su ljudi u BIH posebni u cijeloj Evropi, to nemate nigdje na zapadu, da će vas neko pozvati tako srdačno kao naši ljudi u Bosni. Kao svećenik sam obilazio mnoge zemlje i nigdje mi nije lijepo za život kao što je to u BIH i kad bi mi ponudili bilo gdje ja bih izabrao ovu zemlju", ističe don Josip Tadić.
