I ovoga puta, kao i u prethodnim slučajevima, ubistvo mališana koji su tek trebali otkiriti život, izvršili su njihovi najbliži, oni koji su ih i donijeli na svijet.
Smajo, Ajnur...
Tako je 25. februara ove godine u Hadžićima ubijen četverogodišnji Smajo Ćesir, za čije su ubistvo optuženi majka Ena Lipa i očuh Salih Arnautović, koji su ga fizički i psihički zlostavljali duži period. Zlostavljali su ga i djed i nana Emir i Munira Lipa. Iritirao ih je djetetov plač pa su ga zbog toga znali bacati za vrata. Očuha koji ga je tukao nije htio zvati babom, a majka mu je prijetila da će ga zamotati u crnu vreću i negdje ostaviti. Trenutačno se sudi cijeloj porodici malenog Smaje.
Samo četiri mjeseca kasnije, 18. juna, u kontejneru je pronađeno mrtvo muško novorođenče zamotano u krvavu maramu. Nakon što su policajci skinuli maramu, vidjeli su da je preko usta i nosa djeteta bila zavezana plava krpa kojom je zgnječen dječakov nos. Utvrđeno je da je dijete ugušeno. Zbog ubistva zdravog novorođenčeta skoro mjesec dana kasnije uhapšena je njegova majka Mevlida Mujić protiv koje je polovinom proteklog mjeseca Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu podiglo i optužnicu.
Novi slučaj zgrozio je javnost samo pet mjeseci kasnije kada je dvogodišnji Ajnur Smolo iz Kaknja podlegao u zeničkoj bolnici. Njega je očuh divljački bacio na krevet i nanio mu teške povrede glave jer je zaplakao.
Patološka agresivnost
Ko su zapravo roditelji koji ubijaju svoju djecu i šta ih natjera na ovakva gnusna djela pokušali smo saznati u razgovoru sa psihologinjom Senijom Tahirović.
"U posljednje vrijeme smo svjesni da se veoma često dešavaju situacije da neodgovorni roditelji toliko vrše nasilje nad djecom da se to završava smrću djece. Riječ je, naime, o neodgovornim i nespremnim roditeljima koji razvijaju oblike patološke agresivnosti i iskaljuju se na žrtvama, osobama koje ne mogu da se suprotstave, da reaguju i odgovore u ovim slučajevima. Bijes zbog toga usmjeravaju prema svojoj nedužnoj djeci", kazala nam je Tahirović.
Prema njenim riječima, u ovakvim slučajevima se ne može govoriti o roditeljima koji imaju uobičajen psihosocijalni status.
"Ovakvim osobama se nisu suprotstavili njihovi roditelji, koji su morali doprinijeti da oni razviju patološku agresivnost, ili barem uočiti takvo ponašanje. Tome se nije suprostavila ni rodbina, niti komšije, a ni uža ili šira društvena zajednica. Tako su ovakvi ljudi u nekom dužem vremenskom periodu vršili nasilje nad svojom djecom neprimijećeno ili pak dok se o tome šutjelo sve dok se nije okončalo smrću", kazala je Tahirović.
U većini slučajeva ubistva vlastitog djeteta okidač za agresivno ponašanje koje je okončalo ubistvom bio je, ni manje, ni više, nego plač djeteta, odnosno jedini način na koji ovo maleno biće komunicira sa svojom okolinom.
"Ako imate agresivnog roditelja ne moramo govoriti o nekom posebnom motivu za ovakve reakcije. Da se nije radilo o plaču, našao bi se neki drugi sitni razlog. Dakle, povod i razlog nisu bitni, poenta je u tome da oni nisu spremni biti roditelji i kada se suočavaju sa tim imaju oblike patološke agresivnosti koji se manifestuju njihovim iživljavanjem na nedužnim žrtvama", pojasnila je Tahirović.
Sprečavanja filicida
Prema njenim riječima, u sprečavanje pojave ubistva vlastitog djeteta, koje je u svijetu poznato pod nazivom filicid, mora biti uključeno više faktora.
"U prvom redu mora se poći od reagovanja roditelja tih agresivnih mladih ljudi, uočavanja problema i otkrivanja njegovog uzroka pa potom i otklanjanja istog. U ovaj problem mora biti uključena i društvena zajednica koja bi morala prijaviti kada uoči agresivne oblike ponašanja prema djeci, a ne smatrati da se radi o privatnoj stvari. Također, odgovarajuće institucije bi morale raditi procjene spremnosti mladih ljudi na brak kada se jednom na to odluče", kazala je Tahirović .
