Na postavljeno pitanje autor The Washington Posta Ishaan Tharoor pokušava dati odgovor. Autor navodi da na dnevnom svjetlu stvari ne izgledaju mnogo bolje za politički establišment u Italiji, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Nakon što su birači dodijelili zapanjujući broj mandata dvjema populističkim partijama, najveći gubitnici su Matteo Renzi i Silvio Berlusconi, dva bivša premijera koji su vodili nekadašnje dominantne italijanske partije lijevog centra i centralnog političkog bloka.
Autor navodi da je Berlusconija zasjenio desničarski lider Mateo Salvini, čija bi antiimigrantska partija protiv Evropske unije sada mogla biti većinski partner u bilo kojoj potencijalnoj desničarskoj koaliciji.
Kolumnista The Washington posta procjenjuje da je sada moguće mnoštvo permutacija, uključujući i pomenutu desničarsku koaliciju ili čak savez populističkih partija.
Raste trend nepovjerenja u stranke ljevice
Šef berlinske kancelarije Evropskog vijeća za vanjske poslove Josef Janning navodi da se demokratska partija Italije pridružila redovima evropskih lidera koji su pretrpjeli nekoliko velikih poraza u zemljama u kojima su nekada bili politički titani. "Tradicionalne strukture političkog poravnanja u Evropi se urušavaju. Započeo je u manjim zemljama, ali sada vidimo da se to dešava svuda", rekao je Jenning.
Autor podsjeća na slične primjere poput Holandije, Francuske, Njemačke prenoseći riječi autora Tonya Barbera za Financial Times.
"Milioni birača žele zaštitnu državu blagostanja i ljute se zbog nesigurnih poslova, socijalne nejednakosti i neukrotivu globalizaciju. Problem je u tome što mnogi birači jednostavno ne vjeruju u centar".
Neki tvrde da oni koji zagovaraju liberalne vrijednosti moraju više da se čuvaju od nacionalističkih osjećanja.
Italija veliki izazov za EU
Glasanje na izborima u Italiji bilo je očigledno odbacivanje tradicionalnih stranaka i nacionalnog rukovodstva. Iako se populističke partije s najbrojnim glasačkim tijelom razlikuju po mnogo čemu, obje imaju namjeru da bojkotuju euro i podršku migrantima te podijele teorije zavjere u vezi s bankarima, vakcinama i napadu 11. septembra, piše The New York Times.
Nedostatak konačnog pobjednika ili očigledne koalicije najavljuje dug proces u formiranju najvjerovatnije nestabilne vlade.
Stranka s najviše osvojenih glasova bio je Pokret pet zvijezda (M5S) sa blizu 32 posto glasova. Okorjeli liberali, progresivci, euroskeptici te drugi razočarani glasači formirani su prije nešto manje od 10 godina. Ovaj politički pokret osnovao je komičar Beppe Grillo, a sada ga predvodi tridesetjednogodišnji propali student Luigi di Maio.
Naredna je bila desničarska liga (bivša Sjeverna liga) koju je predvodio četrdesetčetverogodišnji Matteo Salvini. Obožavatelj Marine le Pen i Donalda Trumpa obećao je između ostalog "čišćenje" Italije od migranata, za njega prijeteće sile. Najveći udarac pretrpjela je pak Demokratska stranka, koju je predvodio Matteo Renzi, nakon čega je odlučio da podnese ostavku na mjesto lidera stranke.
Kako god, jasno je da je pred talijanskom vladom težak period kako bi zadovoljila očekivanja glasača te se suočila sa stvarnim ekonomskim problemima u Italiji, uključujući najveći javni dug u Evropskoj uniji i visoku nezaposlenost mladih.
Italija sada predstavlja veliki izazov za evropski projekt koji je već pogođen glasanjem za Brexit u Britaniji, situacijom u Poljskoj, Mađarskoj te drugim zemljama istočne i centralne Evrope. Obećanje o nestabilnosti i nesigurnosti bez sumnje se proslavlja u Kremlju. Podsjetimo, Pokret pet zvjezdica i Liga su se protivili sankcijama unije za Rusiju.
Italija vjerovatno neće napustiti Uniju ili odbaciti euro, ali vlada koja nije naklonjena niti jednom niti drugom predstavlja glavobolju za Brisel i dublju integraciju koju zagovaraju predsjednik Francuske Emmanuel Macron te njemačka kancelarka Angela Merkel.
Da će ovakva italijanska politika zadati glavobolje Evroskoj uniji piše i britanski The Guardian. List navodi kako Italiju čeka period političke nestabilnosti nakon nedjeljnog glasanja.
Ovakav izbor glasačkog tijela pokreće pitanja ne samo o sposobnosti Italije da nastavi domaće reforme, nego i u odnosima s Evropskom unijom.
