Boris Dežulović: Pa dobro, gdje su već sve te ustaše?

Tek, kad se pogase mikrofoni, reflektori i fotoaparati, kad popusti fibra, iznenada se strašni, vatreni centarfori i stoperi pretvore u skrušene pokajnike, pa kmeče i cvile kako su na Poglavnikovom grobu bili iz čiste znatiželje - a znate kako je, vrag je znatiželja, hoda tako čovjek Madridom s velikim buketom cvijeća i ugleda grobnicu od zlata, fotografira se tako kraj grobnice, zaboravi cvijeće na ploči i ispadne što ispadne, znatiželjo krava te ubila! - ili pak kukaju i leleče kako ih je ponio trenutak emocija, od silne mu ljubavi za domovinu došlo u stvari da izrecitira “Oko jedne hiže navek tiči lete” Drage Britvića, znate onu, “tam Te bude zemla zibala kak dete, tam v zelenoj zipki domovina spi”, ali nije se mogao sjetiti kako počinje, pa se zbunio, povikao “za hižu!”, ili kako ste već rekli, znate kako je, ponijele ga emocije, krava ih ubila.

Tako je eto bilo, očiju mi, nego okrenimo se mi sad budućnosti.

Na cijelom svijetu, ukratko, teško bi se našlo cmizdravijih i kukavnijih pičkica od ustaša. Gledajući, recimo, Joea Šimunića onu večer kako onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga prezrivo odozgo otpuhuje novinarima, objašnjavajući zašto je to oduvijek htio napraviti i zašto će to napraviti i opet ako bude tako oduvijek htio - “kakva kazna, ko će me kaznit?!” - čovjek bi očekivao da šupcima iz FARE-a, Uefe ili Fife sutradan u lice ponovi “Za dom!”, pa ih potjera nogom u stražnjicu i njih i onoga tko ih je poslao.

Najzad, što Joe Šimunić i Davor Šuker imaju izgubiti? Svjetsko prvenstvo u Brazilu ili fotelju u nogometnom savezu? I to im je preskupa cijena za Domovinu?

Zbog par hiljada eura premija na Mundijalu ili par tisuća kuna plaće u Savezu oni - financijski pri tom osigurani za cijeli jedan tisućljetni san - odmah bacaju puške, dižu ruke uvis i mašu bijelim rupčićima, predajući se prvom delegatu Fife, sve preklinjući za milost?

Sve je to od Udbe

Pojava, rekoh, odavno više nije incident. Svi ti strašni ustaše, što u fibri navlače crne kape preko ušiju, dižu desnice, urlaju “za dom!” i pjevaju “Jasenovac i Gradišku Staru”, čim se nađu pred novinarom ili sucem za prekršaje gutaju knedle, rumene se kao snaše, nakašljavaju i znoje, pa objašnjavaju kako ih je ponijela emocija, znatiželja, alkohol ili loše društvo. Ili im je - to uvijek pali - smjestila Udba.

Od Mate Bulića ili Marka Perkovića, preko dičnih nam nogometaša i funkcionera - poput Zdravka Mamića, kojega je kamera onaj put samo “uhvatila u trenutku dok je mahao”, vrag je kamera, krava je ubila - do političara i generala, svi do posljednjeg su nakon sličnih incidenata bili ili “bez komentara”, ili “krivo protumačeni”, ili “žrtve udbaških provokatora”, ili jednostavno “znatiželjni”, poput kandidata za predsjednika HDZ-a Milana Kujundžića, što je - baš kao “vatrena devetka” - na Poglavnikovom grobu bio iz ljudske znatiželje. Ili legendarnog Ante Đapića, što je, sjetit ćete se, uzdignutom desnicom “mjerio kukuruz”.

Predsjednik HSP-a je, koliko je poznato, otišao najdalje od svih: od optužbi da je ustaša siromah je bezglavo pobjegao sve do Izraela.

Nije mi, ukratko, poznata baš nijedna društvena grupa s tako labavim uvjerenjem kao što su ustaše. Puna nam država ušatih samoglasnika, kukastih križeva i “za-domova”, a u svih dvadeset godina nitko nikada, ali baš nitko nijednom, nije imenom i prezimenom, javno, na televiziji ili u novinama, rekao za sebe da je ustaša.

Ako netko za njega to i slučajno pomisli, samo zato što, recimo, podignutom desnicom pozdravlja “za dom!”, eto ga odjednom kako muca i vrda, kmeči i cvili.

U toplom roditeljskom domu, u svlačionici ili gostionici, na tribinama ili internetskim forumima, sve je puno za dom spremnih ljutih ustaša što poneseni emocijama snatre neumrlu NDH, a kad treba za taj sveti cilj i čvrsto uvjerenje žrtvovati par stotina kuna kazne ili jedan jebeni Mundijal, eto ih kako odjednom samo beskrajno vole svoju Domovinu i sve ljude svijeta.

Usraše se ustaše.