Cilj je bio spriječiti novi genocid: Bombardovanje koje je donijelo trajni mir i slom režima
Kao prvi uzrok sukoba smatra se odluka Slobodana Miloševića da ukine autonomiju Kosova 1989. godine, što je dovelo do perioda eskalacije nasilja i represije nad albanskim stanovništvom.
Godine 1998. godine Oslobodilačka vojska Kosova (KLA), započela je gerilski rat protiv srpskih snaga. Sukob je brzo eskalirao, a srbijanska vojska se upustila u kampanju represije i osvete. Ubijeno je više od osam hiljada albanskih civila, a preko pola miliona ljudi su bili izbjeglice.
NATO je godinu dana pokušavao uvjeriti Miloševića da ukloni svoje specijalne jedinice s Kosova, zaustavi kampanju represije nad kosovskim Albancima i prihvati dogovoreno mirno rješenje, koje bi Kosovu vratilo autonomiju. No Milošević nije bio spreman prihvatiti diplomatsko rješenje.
Stravični masakr u Račku u januaru 1999. godine je pokazao da je srbijanski režim spreman ponovo da čini zločine. NATO je bio odlučan zaustaviti nasilje ali i osigurati da ne bi došlo do tragedije poput genocida u Srebrenici.
U NATO-u su očekivali da će se vojna operacija trajati 24 sata te da će Milošević uvidjeti da je NATO ujedinjen i da ga nikako ne može pobijediti, te da će se vratiti za pregovarački stol. No Milošević nije htio odustati, upustio se u rat koji nije mogao dobiti.
Dana 23. marta 1999. u 22:17 glavni sekretar NATO-a, Javier Solana, objavio je da je naredio vrhovnom komandantu savezničkih snaga u Europi (SACEUR), generalu američke vojske Wesleyu Clarku, da "pokrene zračne operacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Već narednog dana, 24. marta u 19:00 sati, NATO je započeo svoju kampanju bombardovanja Jugoslavije.
"Srbi van, mirovne snage unutra, izbjeglice nazad"
Kampanja NATO bombardovanja trajala je od 24. marta do 11. juna 1999. godine, a uključivala je do 1000 aviona koji su djelovali uglavnom iz baza u Italiji i nosača aviona stacioniranih na Jadranu. Tomahawk krstareće rakete također su se intenzivno koristile, ispaljivane iz aviona, brodova i podmornica.
S izuzetkom Grčke, sve članice NATO-a bile su uključene u određenoj mjeri. Tokom deset sedmica sukoba, avioni NATO-a izvršili su više od 38.000 borbenih misija. Za njemačku ratnu avijaciju (Luftwaffe) to je bio drugi put da sudjeluje u sukobu od Drugog svjetskog rata, nakon rata u Bosni i Hercegovini.
Cilj NATO operacije njezin je glasnogovornik sažeo u "Srbi van, mirovne snage unutra, izbjeglice nazad". Odnosno, jugoslavenske trupe morale bi napustiti Kosovo kada bi ih zamijenile međunarodne mirovne snage koje bi osigurale da se albanske izbjeglice mogu vratiti svojim kućama.
Do početka aprila činilo se da je sukob malo bliži razrješenju, a zemlje NATO-a počele su ozbiljno razmatrati provođenje kopnenih operacija na Kosovu. Britanski premijer Tony Blair bio je snažan zagovornik kopnenih snaga i vršio je pritisak na SAD da pristanu; njegov snažan stav izazvao je određenu uzbunu u Washingtonu jer bi američke snage dale najveći doprinos bilo kojoj ofenzivi.
Američki predsjednik Bill Clinton bio je protiv angažovanja američkih snaga za kopnenu ofanzivu. Umjesto toga, Clinton je odobrio operaciju CIA-e da istraži metode za destabilizaciju jugoslavenske vlade bez obuke trupa OVK. U isto vrijeme, finski i ruski diplomatski pregovarači nastavili su pokušavati uvjeriti Miloševića da odstupi. Tony Blair je naredio da se 50.000 britanskih vojnika pripremi za kopnenu ofanzivu: većina raspoložive britanske vojske.
Milošević je konačno shvatio da Rusija neće intervenirati kako bi odbranila Jugoslaviju uprkos snažnoj anti-NATO retorici Moskve. Time je prihvatio uslove koje je ponudio finsko-ruski posrednički tim i pristao na vojnu prisustvo na Kosovu na čelu s UN-om, ali uključujući NATO trupe.
Norveške specijalne snage Hærens Jegerkommando i Forsvarets Spesialkommando sarađivale su s OVK u prikupljanju obavještajnih podataka. Pripremajući se za invaziju 12. juna, norveške specijalne snage radile su s OVK na planini Ramno na granici između Sjeverne Makedonije i Kosova i djelovale su kao izviđači za praćenje događaja na Kosovu. Zajedno s britanskim specijalnim snagama, norveški specijalci prvi su prešli granicu s Kosovom.
Slom režima
Norvežani su bili na Kosovu dva dana prije ulaska drugih snaga i među prvima su ušli u Prištinu. Posao Hærens Jegerkommandoa i Forsvarets Spesialkommandoa bio je očistiti put između sukobljenih strana i sklopiti lokalne dogovore za provedbu mirovnog sporazuma između Srba i kosovskih Albanaca.
Dana 3. juna 1999. Milošević je prihvatio uslove međunarodnog mirovnog plana za prekid borbi. 10. juna Sjevernoatlantsko vijeće ratificiralo je sporazum i obustavilo zračne operacije. Dana 12. juna, nakon što je Milošević prihvatio uslove, mirovne snage na Kosovu (KFOR) pod vodstvom NATO-a od 30.000 vojnika počele su ulaziti na Kosovo. KFOR se pripremao za izvođenje borbenih operacija, ali na kraju je njegova misija bila samo održavanje mira.
Režimu nije pomogla niti propaganda i fanatizam Miloševićevih pulena poput Milutina Stojkovića koji je tada govorio da će "NATO polomiti ruke sa nama", kao i svako ko je napao Srbiju da je izgubio rat. No do toga nije došlo, Srbija je poražena a režim Slobodana Miloševića je srušen godinu dana nakon bombardovanja.
Bombardovanje je u konačnici kosovskim Albancima pomoglo da se izbore za svoja politička prava i slobodu. 2008. godine Kosovo je proglasilo nezavisnost, a put do potpune političke ravnopravnosti u međunarodnim okvirima još uvijek traje.
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
