Dan kada je velikosrpska ideja pokucala na vrata: Uprkos herojskom otporu, Vukovar je pao
Ovaj datum obilježava pad grada koji je postao simbol herojskog otpora, ali i brutalnosti velikosrpske ideologije i agresije na Hrvatsku. Vukovar je do temelja uništen, a njegovi stanovnici suočili su se s nezapamćenim zločinima koji su ostavili trajne ožiljke na kolektivno sjećanje.
Priprema za napad
Pad Vukovara nije bio slučajan ni iznenadan. On je bio rezultat sistematske strategije koju su zagovarali politički i vojni lideri u Beogradu, predvođeni Slobodanom Miloševićem. Nakon što su srpske vlasti u Srbiji preuzele kontrolu nad Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA), ona je postala oružje velikosrpske politike, čiji je cilj bio stvaranje "Velike Srbije" kroz osvajanje teritorija drugih jugoslovenskih republika, posebno Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U proljeće 1991. godine, napetosti u Hrvatskoj počinju eskalirati. Pokušaji mirnog razrješenja sukoba na relaciji Zagreb-Beograd nisu uspjeli, dok su srpske paravojne formacije, potpomognute JNA, počele napade na hrvatska sela i gradove. U tom kontekstu, Vukovar, smješten na samoj granici s tadašnjom Srbijom, postao je ključni cilj. Njegova zauzimanja značilo bi otvoreni koridor za daljnje prodore u Slavoniju i Hrvatsku.
Prije rata, Vukovar je bio prosperitetan grad s oko 44.000 stanovnika, od kojih su većinu činili Hrvati (oko 43 posto), a značajan dio Srbi (oko 37 posto). Uprkos nacionalnim razlikama, Vukovar je bio primjer suživota i multikulturalne harmonije. Taj suživot urušen je dolaskom srpskih paravojnih jedinica i masovnom propagandom koja je širila etničku mržnju.
Opsada Vukovara
Opsada Vukovara počela je sredinom augusta 1991. godine i trajala 87 dana, sve do njegovog pada 18. novembra. Grad su branile snage Zbora narodne garde (ZNG), policija i lokalni dobrovoljci, ukupno oko 1.800 ljudi. Nasuprot njima bila je JNA, potpomognuta paravojnim formacijama poput "Šešeljevaca", "Arkanovaca" i "Belih orlova", s ukupno 36.000 vojnika, stotinama tenkova i oklopnih vozila te avijacijom.
Granatiranje Vukovara bilo je neprekidno. Procjenjuje se da je na grad palo više od 6,5 miliona projektila, što ga čini jednim od najrazrušenijih gradova u Evropi od Drugog svjetskog rata. Stanovnici su bili zarobljeni u podrumima, bez hrane, vode, struje i lijekova. Bolnica u Vukovaru, koja je radila u gotovo nemogućim uvjetima, postala je simbol humanosti i otpora.
Branitelji Vukovara, uprkos potpunoj odsječenosti od ostatka Hrvatske, pružali su otpor tri mjeseca. Njihova odlučnost ne samo da je zaustavila prodor neprijatelja, već je dala vrijeme Hrvatskoj vojsci da se organizira i konsolidira na drugim frontovima.
Pad Vukovara i zločini
Nakon 18. novembra, Vukovar je pao u ruke JNA i paravojnih jedinica. Grad je pretvoren u ruševine, a ono što je uslijedilo bilo je još strašnije. Više od 22.000 stanovnika, uglavnom Hrvata, protjerano je iz svojih domova. Zabilježeni su masovni zločini – ubistva civila, silovanja, mučenja i pljačka.
Najzloglasniji zločin dogodio se na Ovčari, poljoprivrednom dobru nedaleko od Vukovara. Više od 260 zarobljenika, uključujući ranjenike iz bolnice, brutalno je ubijeno i bačeno u masovnu grobnicu. Ovaj zločin, kao i mnogi drugi počinjeni tokom rata, kasnije je procesuiran pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Nakon vojne operacije Oluja u augustu 1995. godine, koja je označila kraj tzv. Republike Srpske Krajine i oslobađanje velikog dijela okupirane teritorije Hrvatske, pitanje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema ostalo je otvoreno. Ovo područje, uključujući Vukovar, još uvijek je bilo pod kontrolom lokalnih srpskih vlasti, uz podršku tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Hrvatska je tada bila odlučna u reintegraciji ovog područja, ali uz izbjegavanje daljnjih sukoba, što je dovelo do pokretanja diplomatskog procesa.
Rješavanje pitanja mirne reintegracije istočnog Podunavlja formalizirano je kroz Erdutski sporazum, potpisan 12. novembra 1995. godine između Hrvatske i predstavnika lokalnih Srba, uz posredovanje Ujedinjenih naroda.
Sporazum je predviđao uspostavljanje prijelazne uprave pod okriljem UN-a, što je rezultiralo osnivanjem UNTAES-a (Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem). Misija je trajala od 1996. do 1998. godine i bila je ključna za povratak ovog područja pod suverenitet Hrvatske bez oružanog sukoba.
Tokom ovog perioda, UNTAES je radio na obnavljanju infrastrukture, povratku izbjeglica i raseljenih osoba te stvaranju uvjeta za suživot Hrvata i Srba. Reingegracija je uključivala i postepeno uključivanje lokalnih srpskih vlasti u hrvatski pravni i institucionalni okvir, uz zaštitu prava srpske manjine. Konačno, 15. januara 1998. godine, istočno Podunavlje je u potpunosti reintegrirano u Hrvatsku.
Pad Vukovara bio je prekretnica u Domovinskom ratu. Hrvatska, tada još uvijek međunarodno nepriznata, suočila se s razmjerima agresije i razaranja, što je ubrzalo proces njenog priznanja početkom 1992. godine. No, Vukovar je ostao simbol otpora i hrabrosti, ali i opomena o cijeni koju sloboda nosi.
Za Bosnu i Hercegovinu, Vukovar je bio upozorenje koje je ukazivalo na razmjere velikosrpskog projekta. Nažalost, to upozorenje nije spriječilo slične i gore zločine koji su se ubrzo proširili na Bosnu i Hercegovinu – od napada na Bijeljinu, opsade Sarajeva pa sve do najmonstruoznijeg čina velikosrpske ideje, genocida u Srebrenici.
Hronologija Plana rasta u BiH: Kako za dokument (ne) trebaju saglasnosti kantona
