Ko je bio Goran Hadžić: Od običnog skladištara, preko predsjednika SDS-a do zločinca
Rođen je u selu Pačetin, općina Vinkovci, 7. septembra 1958. godine. Prije Domovinskog rata bio je zaposlen kao skladištar u pogonima VUPIK-a u Vukovaru. Bio je član Saveza komunista i čelnik Mjesne zajednice Pačrin. S liste SKH-SDP izabran je za vijećnika u Gradskom vijeću Vukovara. Međutim, ubrzo nakon izbora pristupa Srpskoj demokratskoj stranci Jovana Raškovića.
Politička karijera
Već 10. juna postaje predsjednik SDS-a za Vukovar. Nakon proglašavanja Srpske autonomne oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, 25. septembra 1991. izabran je za predsjednika te samozvane vlade. Od 26. februara 1992. do decembra 1993. predsjednik je "Republike Srpske Krajine".
Iz politike se povukao nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma 1995. godine, kojim je počeo proces mirne reintegracija hrvatskog Podunavlja u državnopravni okvir Republike Hrvatske. Od tada do raspisivanja haške optužnice živio je i radio u Novom Sadu. Bio je zaposlen u Naftagasprometu, a njegova porodica stekla je pozamašnu imovinu. Mjesto Krušedol gdje je uhapšen udaljeno je svega dvadesetak kilometara od njegove porodične kuće gdje su mu živjeli supruga i sin.
Njegov politički uspon se vezuje uz bliskost s obavještajnim strukturama. Bio je u jako dobrim odnosima s čelnicima srpskih tajnih službi Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simatovićem te s vođom srpskih paravojnih postrojbi "Tigrovi" Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Bivši oficir KOS-a (kontraobavještajna služba bivše JNA) Ljuban Karan tvrdio je kako je Hadžić bio i njihov saradnik od 1991. Bivši hrvatski ministar policije Josip Boljkovac javno je kazao kako je Hadžić tajno sarađivao i s hrvatskom stranom.
Krvavi Uskrs
Hrvatska policija uhapsila je Gorana Hadžića, zajedno s nekoliko drugih srpskih aktivista na "Krvavi Uskrs", 31. aprila 1991. tokom akcije protiv srpskih pobunjenika koji su napali policijsku stanicu na Plitvicama. Bio je jedna od ključnih figura srpske pobune u Hrvatskoj stanici napadom, zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom i kninskom milicijom, na hrvatsku policiju na Plitvicama, kada je poginuo Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata
Hadžić je prebačen u Zagreb gdje ga je posjetio ministar Boljkovac, pružena mu je ljekarska pomoć i nakon toga je pušten. Po povatku u Vukovar Hadžić postaje još radikalniji, zbog čega mu raste rejting u srpskim krugovima te dobiva najviše dužnosti.
Za sebe je tvrdio kako je "mali čamac privezan uz veliki brod". Tokom tog razdoblja vezivalo ga se za krijumčarenje nafte i drvene građe što mu je osiguralo veliku materijalnu korist, što je provodio uz saradnju sa srbijanskim tajnim službama.
Spominjalo se kako je boravio i u Bjelorusiji gdje je bio povezan s crnogorskim krijumčarima nafte i osobama iz krim-miljea.
Supruga, dvije ljubavnice i nekoliko djece
Tokom bijega, Hadžićeva supruga i sin živjeli su u Novom Sadu. Porodica je tvrdila da ga nisu vidjeli sedam godina. Nakon posjeta ocu u beogradskom pritvoru njegov sin Zdravko kazao je da se promijenio ali da bi ga ipak prepoznao. Hadžićev advokat Toma Fila zatražio je od zatvorskih vlasti dozvolu da ga posjeti ljubavnica iz mjesta Krušedol s kojom je imao i dijete. Mediji su otkrili da je u vrijeme dok je bio na vrhuncu moći, kao predsjednik "RSK" , imao još jednu ljubavnicu i s njom vanbračno dijete koje ide u osnovnu školu.
Nije se osjećao krivim
Hadžić se pred Haškim sudom u augustu 2011. izjasnio da nije kriv. Optužnica ga tereti u 14 tačaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog njegove upletenosti u ubistva stotina Hrvata i deportaciju desetaka hiljada Hrvata i drugih nesrba tokom rata. Optužen je, među ostalim, i za pokolj na Ovčari gdje je strijeljano 250 Hrvata izvedenih iz vukovarske bolnice 1991.
Optužnica ga tereti za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj od juna 1991. do decembra 1993. - na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, a čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s približno trećine teritorija Hrvatske, te progone i ubistva Hrvata i drugih nesrba u Vukovaru, Dalju, Erdutu, Lovasu i selu Klisa.
Tužilaštvo ICTY-ja tvrdi da je Hadžić imao efektivnu kontrolu nad paravojnim snagama u samoproglašenoj SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu. One se, skupa s TO, bivšom JNA i paravojnim snagama Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana iz Srbije smatraju odgovornima za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj.
Hadžić se tereti za progon nesrba na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi, za pokušaj istrebljenja i ubistva nekoliko stotina Hrvata i nesrba. Tereti se i za prisilno zatvaranje i zlostavljanje ratnih zarobljenika u logorima u Dalju, Erdutu u Hrvatskoj te u Begejcima, Stajićevu i Sremskoj Mitrovici u Srbiji. Tereti se i za uništavanje i pljačku imovine nesrpskog stanovništva u istočnoj Slavoniji.
Pušten je u aprilu 2015. godine na privremenu slobodu radi liječenja, a suđenje u Hagu je aprila ove godine prekinuto na neodređeno vrijeme. Od tada je živio u Novom Sadu.
Suđenje je počelo u oktobru 2012. i prekinuto je u oktobru 2014. godine, kada mu je pozlilo u sudskom pritvoru. Odbrana je tada precizirala da Hadžić boluje od tumora na mozgu i da je bolest "u završnoj fazi".
