Mirovni aktivisti iz regiona na komemoraciji otetim Bošnjacima u Herceg Novom
U organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo - Beograd komemoraciji su prisustvovali i mirovni aktivisti i ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
U maju 1992. godine crnogorska policija je, prema dostupnoj zvaničnoj dokumentaciji, nezakonito uhapsila i zarobila najmanje 66, a po nezvaničnim podacima i preko stotinu bošnjačkih civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini.
Niko nije kažnjen
Pretpostavlja se da su ih crnogorske vlasti kao taoce predale vojnim i civilnim vlastima bosanskih Srba. Jedna grupa izbjeglica je upućena iz Herceg Novog 25. maja 1992. u Kazneno-popravni dom u Foči, i samo je nekolicina preživjela strahote tog logora.
Druga grupa izručena je 27. maja 1992. godine. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih u drugoj grupi, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali.
Porodicama žrtava Crna Gora je poslije četvorogodišnjeg suđenja na osnovu poravnanja platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do tragičnih posljedica.
Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu po optužnici protiv Milorada Krnojelca, koji je bio upravnik logora u Foči.
Međutim, u krivičnom postupku vođenom u Crnoj Gori niko nije kažnjen jer je sud uveo zahtjev da su optuženi "morali pripadati organizaciji strane u sukobu ili postupati u službi strane u sukobu da bi bili odgovorni za ratni zločin", pri čemu je zaključeno da Crna Gora nije bila strana u sukobu u Bosni i Hercegovini.
Alen Bajrović, sin Osme Bajrovića koji je zarobljen 25. maja 1992. u Herceg Novom i kome se od tada gubi svaki trag, ukazuje na neadekvatnost termina "hapšenje" i "deportacije". Prema njemu za hapšenje je potreban nalog, a u ovom slučaju se radio o otmicama i zarobljavanju ljudi isključivo na osnovu njihovog identiteta i porijekla.
Terminom "deportacija" ustvari se nastoji odgovornost za ubistvo zarobljenih prebaciti na nekog drugog izvan Crne Gore.
Porodica Bajrović jedina je porodica koja je odbila sudsko poravnanje i svoju pravnu borbu i dalje nastavljaju.
Bajrović ističe da porodice svoju borbu za istinu i pravdu vode na civilizovan način i na više frontova. To, između ostalog, podrazumijeva pravnu borbu koja bi rezultirala utvrđivanjem svih okolnosti zarobljavanja i nestanka njegovog oca i drugih, procesuiranje odgovornih za ratni zločin i njegovo zataškavanje, borbu za izgradnju spomenika u krugu policijske stanice u Herceg Novom, ali i odbijanje da se o ovom zločinu šuti.
"Moja borba ide u svim smjerovima. I vi ste, svojim dolaskom, dio moje borbe. Danas ste svi čuli ovu istinu, vi ćete je sutra prenijeti vašim ukućanima i prijateljima, neko će nešto napisati i na taj način se širi krug istine o ovom zločinu", izjavio je Alen Bajrović.
Sprovođenje istrage
Već 20 godina crnogorske nevladine organizacije u saradnji sa porodicama žrtava organizuju memorijalno okupljanje, a 15 godina to čine ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom, odakle je većina stradalih prinudno odvedena i izručena.
Ratni veterani, skupa sa mirovnim aktivistima i novinarima iz regiona prvi put su prisustvovali komemoraciji u Herceg Novom, položili cvijeće i odali počast stradalima.
Podržali su i pridružili se već podnijetim inicijativama za podizanje spomen obilježja žrtvama zločina, kao i uspostavljanje Dana sjećanja na žrtve, te apelovali da se nalogodavci, inspiratori i izvršioci zločina pronađu i pocesuiraju.
"Ključni zahtjev porodica godinama je sprovođenje istrage kojom bi se detaljno utvrdilo ko je naredio zatočenja, da li su zatočeni deportovani i ko je naredio deportaciju, kome su predati, gdje su ubijeni i gdje su njihovi posmrtni ostaci. Nažalost, evo ni tri decenije poslije na mnoga od ovih pitanja nema odgovora i mi svojim dolaskom želimo podržati porodice u njihovim nastojanjima da dobiju te odgovore. Smatramo da putem uvažavanja i priznavanja patnje i boli drugih, solidarnosti sa svim žrtvama, razumijevanja i dijaloga, doprinosimo kulturi sjećanja koja uspostavlja izgubljeno povjerenje i čini temelj izgradnje trajnog mira na ovim prostorima, a sve u cilju da se zločini nikad više nikome ne ponove", kazao je Radomir Radević, član Centra za nenasilnu akciju.
Mirovni aktivisti i aktivistkinje, te ratni veterani iz regije u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su prisustvovali komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Ahmićima kod Viteza, Grabovici, Uborku i Sutini kod Mostara, Briševu i Zecovima kod Prijedora, Korićanskim stijenama, Stupnom Dolu kod Vareša, Boderištu kod Brčkog, mostu na Savi u Brčkom, Bradini kod Konjica, Skelanima kod Srebrenice, Silos u Tarčinu kod Hadžića, Lozju kod Goražda, Rogatici, u Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, te u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knina.
"Kao i na mnogo akcija do danas, jako je bitno da smo ovde u Herceg Novom, zato što su ovo potresne i tragične činjenice iz prošlosti, koje svjedoče o strahotama rata, i ljudskog stradanja i ljudske patnje. Važno je da se takvi događaji ne zaborave i da se uči iz njih, kako bi se podsjetilo, da se danas slične tragedije ne ponove. Jako je bitan nastavak pravne borbe i traženje moralne odgovornosti za takve zločine, jer je ključno za pravdu i pomirenje. Važno je da se sjećamo života stradalih i da učimo iz prošlosti kako bismo gradili budućnost bez nasilja i sukoba", kazala je Janković Svetlana, mirovna aktivistkinja iz Čačka.
