Nikola Samardžić vodi drugačiju politiku u Srbiji: Zalaže se za NATO i skidanje "ruskih okova"

U razgovoru za Klix.ba objašnjava da je spas regije u NATO savezu i zaštiti od sve prisutnijeg i sve opasnijeg ruskog utjecaja.

U ime političke organizacije Glas nastupate i imate viziju budućnosti Srbije. Šta je glavni cilj pokreta na čijem ste čelu?

Prije svega BiH i Srbija dijele slične probleme, pred istovjetnim smo izazovima. Srbija se štaviše podijelila na dvije ili tri nacije. Na rusku, na evropsku i onu, možda najbrojniju, koja se suočava sa sopstvenom apatijom, koja je nemoćna u politici i ekonomiji, nesposobna da mijenja društvo u bilo kojem pozitivnom smislu, koja se suočava s odsustvom bilo kakve optimistične perspektive, a svoje nezadovoljstvo nije u stanju da iskaže bilo kakvim jasnim političkim stavom. Štaviše, i onaj dio društva koji se naziva građanskim obuhvaćen je istovjetnom političkom blokadom koja je posljedica nekoliko važnih opštih okolnosti. Prvo, Vučić je na sebe preuzeo cjelokupnu politiku, on je non-stop u fokusu sa svojim prenemaganjem, pridikama, nervozom i sve češće i sve manje uvijenim prijetnjama. Drugo, kriza i u Srbiji i u BiH koja se osjeća u društvenoj dezintegraciji, u mrzovoljnosti, očajanju, nestrpljenju, dok se kidaju osnovne spone među ljudima i u svakodnevnom životu, ta kriza je posljedica slabosti Evropske unije koja traje duže od decenije, a najsilovitije se izliva na evropske perifierije. Na onaj način na koji se raskomadala Ukrajina i slično Brexitu koji prijeti da izoluje i razvali Ujedinjeno Kraljevstvo, prostor bivše Jugoslavije postao je predmet razarajućih utjecaja Rusije, Kine i Turske. Moskva podržava sve populističke lidere i pokrete u samoj EU koji pozivaju na njeno rasturanje. I treće, mi nikad nismo uspjeli obnoviti reformski potencijal i razvojnu energiju vlade Zorana Đinđića. Nakon 2003. mi se davimo u korupciji i lažima, u odsustvu efikasnog političkog liderstva koje će pokrenuti i dovršiti sve neophodne reforme: evropska integracija, novo društvo za novu globalnu ekonomiju, denacifikacija, decentralizacija, demilitarizacija.

Da zaključim, nama je potrebna evropska kolona na prvim narednim izborima koji će, upravo u saradnji s Evropskom komisijom, ponuditi platformu izjašnjavanja da li smo za Evropu ili za Aziju, da li ćemo sebi samima osigurati novu razvojnu šansu promjena i optimizma ili ćemo ostati da umiremo, da crkavamo, kao najneuspješnije, najnesretnije evropsko društvo. Sve slično, ako dozvolite, može se primijeniti na BiH.

Za razliku od gotovo svih političkih stranaka u Srbiji, vi se zalažete za NATO integracije. Zbog čega smatrate da takva politika ima budućnosti u Srbiji i koliko je realno to očekivati?

U ovom trenutku naše zalaganje za ulazak u NATO može izgledati samo kao provokacija i u tom smislu je vaše pitanje zasnovano na opipljivoj realnosti. NATO je izvor jedne frustracije srpskog društva u Srbiji i BiH, frustracije koja je patološka, ne zbog zasnovanosti na preživljenom strahu, nego zbog potpunog odsustva saosjećanja, ljudske, susjedske solidarnosti s onima nad kojima su se godinama prije 1995. i 1999. iživljavale JNA i njene paravojne bande. U ovom trenutku proNATO politika zaista je daleko od svoje realizacije, prije svega jer je Srbija postala poligon ruskog strateškog utjecaja koji istovremeno podstiče dezintegraciju BiH. Naša je politička odgovornost da upozorimo na sve posljedice primjene politike zvanične Moskve koja će u bliskoj budućnosti Srbiju lišiti posljednjih ostataka najvitalnijih sektora društva. Međunarodna, evropska izolacija se podrazumijeva, a primjenjivat će je i Putinovi klijenti u samoj EU. Ulazak u NATO je jedino pouzdano političko i sigurnosno opredjeljenje koje će biti osnova ne samo evropske, nego i naše jugoslavenske integracije koja je za mene prioritet, bez obzira na njen budući opšti naziv i simbole. Ulazak u NATO je jedan od ciljeva naše političke borbe koji je daleko, ali nije nedostižan ukoliko same članice Alijanse postanu svjesne svoje nove historijske misije, u drugom hladnom ratu koji su pokrenule Rusija i Kina kao posljednji pokušaj globalne agresije svojih totalitarnih ideologija i politike.