Pola godine od izbora u Crnoj Gori: Borba za crnogorski identitet i dalje traje
Koalicija prosrpski orijentisanih stranaka, uključujući Građanski pokret URA, ostvarila je višegodišnji cilj, srušiti Milu Đukanovića, međutim, dug je put do potpune političke pobjede.
Vlasti Crne Gore suočavaju se s ekonomskom krizom, unutrašnjom političkom borbom između samih srpskih stranaka, nelojalnim kadrovima bivše vlade u institucijama države, i najvažnije, srpsko-crnogorskim identitetskim nadmetanjem koje permanentno prijeti stabilnosti države.
Dodatni izazov predstavlja i to što je Milo Đukanović trenutno predsjednik Crne Gore.
Obračun s kadrovima bivše vlast
Vlada je odmah po stupanju na dužnost, pod vodstvom premijera Zdravka Krivokapića, započela uklanjanje starih kadrova u sudovima, vojsci i diplomatiji, ali su dijelom zaustavljeni opstrukcijom Đukanovića. Iako njegova pozicija nije toliko značajna, on može blokirati neka imenovanja, ili vratiti zakone na ponovno odlučivanje u Narodnu skupštinu te ocjenu njihove ustavnosti tražiti od Ustavnog suda.
Dritan Abazović pokušava fokus vlade, makar mu to retorički ide od ruke, držati u smjeru obračuna s kriminalom i korupcijom, i u tom smislu obećava donošenje Zakona o porijeklu imovine. Promjenama u tužilaštvu nastoji ubrzati provedbu ciljeva za koje se zalaže. Abazović se čini iskrenim u svojim namjerama, međutim, njegova pozicija, iako trenutno predstavlja tas na vagi, ako Crna Gora nastavi ići u smjeru daljnje polarizacije društva, sigurno će postat beznačajna.
Heterogena društva
Crna Gora za Bosnu i Hercegovinu, iako to u našoj javnosti ne privlači pažnju, predstavlja državu od velikog strateškog značaja ali i simbolične važnosti. Crna Gora je baš kao i BiH etnički heterogena, i njen uspjeh da sačuva unutrašnju koheziju i stabilnost, te izgradi dovoljno čvrst državni i građanski identitet dao bi nadu da je to isto moguće u bosanskohercegovačkom slučaju. Također, Crna Gora je jedina država s kojom BiH nije imala otvorenih političkih pitanja, makar od proglašenja nezavisnosti, te je njena snaga, suštinski sužavala pritisak srpskog političkog faktora na stabilnost Bosne i Hercegovine.
S promjenom vlade, i mogućim trajnim zaokretom politike, BiH bi se mogla naći pod pritiskom čak tri susjedne zemlje, uključujući unutrašnji, tandema Čović - Dodik.
S obzirom na to da je za razliku od BiH Crna Gora centralizovana država, promjene na izborima mogu biti odlučujuće ne samo o pitanju promjene vlasti, već i samog definisanja njenog državnog i nacionalnog identiteta.
Redefinisanje identiteta
Trenutno svjedočimo političkoj inicijativi, s obzirom na to da vladu čine uglavnom jasno prosrpski orijentisane stranke i u okolnostima da srpski politički faktor u regionu to otvoreno potiče pokušajima da se crnogorski identitet redefiniše u smjeru da bude samo još jedna nijansa srpskog identiteta, a ne samostalna kategorija. Usljed takvog procesa svjedočimo svakodnevnim incidentima zasnovanim na nacionalističkim ispadima.
Dritan Abazović se, u nadi da relaksira situaciju, koristi sintagmom "emotivna korupcija", koja u njegovom shvatanju definiše ove ispade. Kad predsjednik vlade, u kojoj i on sam učestvuje, tajno čestita Dan RS-a 9. januar Željki Cvijanović, postaje jasno da se trenutno u Crnoj Gori i regionu odvija puno ozbiljnija politička utakmica, u kojoj je najbitnije mišljenje i političko shvatanje srpskog naroda u regionu podrediti interesima Srbije, odnosno njen utjecaj protegnuti što dalje izvan državnih granica. Abazovićeva "emotivna korupcija" nije ništa drugo do pokušaj redefinisanja suštine crnogorskog identiteta.
Kad na čelo ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta imenuješ osobu koja otvoreno negira specifičnost crnogorskog identiteta, namjere su ti potpuno jasne. Ministrica Vesna Bratić popularnost je stekla stavovima da su Crnogorci proizvod etničkog inžinjeringa, nazivajući ih novocrnogorcima, montenegrinima, dukljanima, milogorcima.
Lažni sukob
Problem predstavlja ogromna ambicija koju mladi Abazović ispoljava, koja u normalnim okolnostima ne bi uopšte bila loša, ali vjerovati da on može svojim utjecajem zaustaviti takve procese, je u najmanju ruku naivno. Jer i sam dolazak trenutnih političkih snaga na vlast je prvenstveno bilo sinhronizovano djelovanje svih srpskih političkih centara moći u regionu, uz svesrdnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, koja je bila izvršilac zadatka.
U javnosti se prije izbora u Crnoj Gori i nakon toga stvarao dojam da Aleksandar Vučić drži Đukanovićevu stranu, i da nije imao interes da do promjene vlasti uopšte dođe. Međutim ostaje potpuno nejasno kako Aleksandar Vučić, ako je to već istina, nije u stanju da unutar tako slabašne parlamentarne većine nađe makar jednog zastupnika koji mu je lojalan i vlast prepusti Đukanoviću? Razlog je jednostavan, bez obzira na sve nesuglasice, prilika da se Crna Gora ponovo stavi pod šapu Srbije možda se više nikad neće ponoviti i potrebno je zanemariti sve ostale partikularne interese.
Naravno, ostaje činjenica da ne možete decenijama izvan vlasti držati stranke koje u najvećoj mjeri podržava srpsko glasačko tijelo, Demokrate i Demokratski front, i nadat se da to može vječno trajat. Promjena koja se desila bila je na neki način neminovna, i ona je pravi test unutrašnje snage i društvene kohezije Crne Gore.
U osnovi djelovanja trenutne vlade jeste stvaranje percepcije da je Crna Gora prozapadno orijentisana, da želi očuvati identitetski i politički subjektivitet, a u isto vrijeme na unutrašnjem planu, promjenom kadrova, postepeno se obračunati s onim snagama koje Crnu Goru ne vide na istom političkom i nacionalnom kursu sa Srbijom.
Nestao muškarac na tuzlanskom području, posljednji put viđen prije četiri dana
