Sofija Mandić: U Srbiji građani protestuju protiv diktature, a Vučić to pretvara u nasilje
Mnogima u našoj regiji nije najjasnije šta se zapravo posljednjih dana dešava u Srbiji i kako su protesti protiv policijskog sata prerasli u nasilje koje gledamo posljednje dvije noći? Prvi protest koji se dogodio u utorak se samo vrlo pojednostavljeno može nazvati protestom protiv policijskog sata najavljenog za predstojeći vikend u Beogradu. Zabrana kretanja je najavljena zbog porasta broja oboljelih od koronavirusa. Kada bismo rekli da su ljudi izašli na ulice samo zbog toga, možda bismo ih mogli nazvati razmaženima, neodgovornima ili sitničavima u ovako globalno teškoj situaciji.
Stvarna situacija je malo složenija. Većina ljudi je izašla na ulicu kako bi izrazila protest zbog činjenice da je do eskalacije epidemije došlo upravo neodgovornošću vlasti koja je tačno dva mjeseca lažirala podatke o broju oboljelih i umrlih i negirala da je koronavirus sve vrijeme u ozbiljnoj ekspanziji. Izvršna vlast, na čelu s vladajućom strankom i njenim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, sve ovo je učinila kako bi nesmetano održala izbore na svim nivoima 21. juna i kako bi na njih izašlo što više ljudi.
Sada kada je ta predstava završena, a koja je u kontakt dovela milione ljudi, rečeno nam je da nećemo moći izaći iz svojih kuća tokom vikenda. Ta poruka je razljutila ljude jer praktično znači – ovce su uradile ono što se od njih očekivalo i sada ih treba zaključati nazad u tor. I to samo za vikend. Tokom sedmice, dok rade, ovce mogu biti izložene virusu. Sve to zajedno izuzetno vrijeđa inteligenciju i zbog toga je došlo do pobune.
Vaše drugo pitanje se odnosi na to kako je protest prerastao u nasilje. Odgovor je dosta jednostavan i očigledan svakome ko imalo poznaje prilike i aktere javne scene u Srbiji. Vlast je prostestima pridružila grupe koje kontroliše – prije svega navijače i ultra desničarske grupe. Oni su proteste naizgled učinili nasilnim, da bi policija uzvratila brutalno, ali najviše prema ljudima koji su došli da mirno izraze svoje nezadovoljstvo. Policija je sinoć u Beogradu ispaljivala suzavac na potezu od nekoliko desetina kilometara, gađajući iz automobila i manje grupe ljudi koji su se kretali uskim ulicama Beograda, u pokušaju da dođu do svojih stanova i kuća. O izvođenju konjice, policijskih pasa i nasumičnom prebijanju da i ne govorimo. Upotrijebljena je nesumnjivo nesrazmjerna sila i o tome postoje brojni snimci i svedočenja. To je u najkraćem ono što se dešava.
Gdje se nalazi linija koja dijeli ono što se kolokvijalno naziva "dešavanje naroda" i ovaj sukob s policijom koji ne djeluje samo kao građanski aktivizam?
Sukob s policijom su izazvale navijačke i desničarske grupe koje su pod direktnom kontrolom vlasti. Ovo nije nikakva špekulacija, u medijima i privatnim arhivama fotografija vidimo lica osoba koje neskriveno i već godinama predstavljaju neku vrstu nasilne podružnice vladajuće stranke. Njima je u interesu da protest predstave kao nasilan i time opravdaju policijsko nasilje nad mirnim demonstrantima.
Autentično nezadovoljni građani nisu došli na protest da izazivaju sukobe, već da izraze svoj protest protiv osmogodišnje diktature jedne partije i jednog čovjeka. Ona je kulminirala žrtvovanjem sopstvenih građana tokom epidemije, kako bi se dodatno učvrstila.
Koliko u svemu ovome utjecaj imaju pregovori o rješavanju statusa Kosova? Ne mislim da ovi pregovori imaju presudan utjecaj. Prema svim istraživanjima, kosovsko pitanje odavno nije među percipiranim najvažnijim problemima građana. Dodatno, ono što zovemo kosovskim pitanjem se u posljednjih desetak godina poprilično promijenilo – od formalnog pitanja statusa do toga da su se dominantno srpski dijelovi Kosova pretvorili u stjecište organizovanog kriminala, a da Srbi s Kosova tvrde da se ovog kriminala, dirigovanog iz Srbije, plaše mnogo više i od ishoda pregovora ili tretmana Albanaca. Ne treba zaboraviti ni da je 2018. godine umjereni i ugledni srpski političar Oliver Ivanović ubijen u Kosovskoj Mitrovici, a da jednog od osumnjničenih za ovo ubistvo javno i bez ograde štite vlasti u Srbiji.
Dakle, pitanje rješavanja statusa Kosova su u realnosti "pojeli" mnogi drugi problemi koji jesu povezani s Kosovom, ali mnogo više s političkom situacijom u Srbiji.
Prvo smo imali prebrzo ukidanje svih mjera, onda izbore na kojima je Vučić pokorio sve, pa eskalaciju pandemije, sad ovo nasilje. Šta slijedi?
Da li iz ovih procesa neko može izaći kao pobjednik i gdje je zapravo šansa "demokratske" Srbije? Prvo moramo da definišemo šta danas znači demokratska Srbija. I taj pojam se promijenio. To je onaj dio Srbije i oni građani koji žele slobodne izbore i smjenjivu vlast. Njih ima i u konzervativnim strankama, na ljevici, u centru, među intelektualcima i slobodnomislećim ljudima. Jedina šansa svih nas jeste borba za slobodne izbore koji su nam odavno oduzeti. Kada osvojimo taj minimalni aspekt demokratije, moći ćemo dalje da diskustujemo o pravcu u kojem želimo da se naša zemlja razvija.
