Splitskom imamu život postaje pakao: Uriniraju im ispred medžlisa, rugaju se molitvi...
Doduše, možda bi bilo bolje da nije.
"Gotovo svakog jutra u sezoni se spuštamo do ispred ulaza s kantom vode pošto tamo stoji lokva urina. To je sramota. Naše kamere sve to bilježe, i to frontalno. Imamo snimki koliko hoćete, ali meni se, da vam pravo kažem, više gadi to i gledat", ispričao je za Slobodnu Dalmaciju Vahid Hadžić, glavni imam Islamske zajednice Split.
Iz medžlisa su zvali i komunalce, a oni su im samo kazali da tu ne mogu ništa, jer ih ima premalo. Doduše, onaj ko povremeno obavlja taj posao rastjerivanja urinatora umjesto njih su, ističe zahvalni imam, konobari iz Bokerije.
Nekad je, do prije koju godinu, svjedoči imam, tu znala proći i policijska patrola, ali u zadnje vrijeme na ovom potezu takva pojava nije zabilježena.
"Zbog toga smo se osjećali sigurnije, a i neke stvari su se na taj način prevenirale. Primjerice, ovdje u Dominisovoj nam je netko obavio veliku nuždu pred ulazom. A u travnju smo imali situaciju gdje se jedan momak došao pomokriti na naša vrata, a kad je vidio naše obavijesti i natpise na vratima, sve ih je počupao i bacio na pod. Onda je kleknuo na njih i ismijavao se našoj molitvi, pa pljunuo prema medžlisu i pokazao srednji prst. Da se razumijemo, ovakvi ciljani ekscesi nisu česti, možda jednom godišnje... Ali, svakako nije ugodno", priča Hadžić.
Imam pokazuje snimku na kojoj se sve ovo jasno vidi, uključujući lice. Sve je prijavljeno policiji koja, do dan danas, nije dala nikakvu povratnu informaciju.
Nije zadovoljan ni s općenitim nivoom higijene stare jezgre.
"Kamion Čistoće nikad, pa ni van sezone, kada nema štekata, ne uđe u ovu našu slijepu uličicu, da je malo prođe onim svojim četkama. A tek Židovski prolaz... Katastrofa. Ono je zona sumraka. Osobno sam nekoliko puta intervenirao da postave tu nekakvu rasvjetu, prvenstveno radi građana. Da ne govorimo da bi se od njega mogla napraviti i jedan važan punkt lokalne turističke ponude. Dubrovnik, gdje sam odrastao, je suočen s istim problemima, ali ih puno bolje rješava. Svakako, ovaj grad će uskoro trebati odlučiti što želi biti, prostor za pijančevanje ili fini turizam."
Hadžić kaže da je svjestan kako svojim apelom ne može puno promijeniti, ali je imao potrebu ovim putem iskazati svoj revolt. Jednostavno, ne sviđa im se da njihov ulaz obnaša ulogu javnog pisoara.
"Ali to nezadovoljstvo nije samo moje. Ako pogledate Facebook stranice koje se tiču Geta, postoji opće ogorčenje stanjem. Situacija je zaista jako loša. Morali smo nabaviti prozore s trostrukom izolacijom jer nam ispod prozor pijane i drogirane grupe proizvode neljudske krikove čitavu noć, a nitko ne reagira. Doduše, više nema tko ni reagirati, jer su svi odselili. Zapravo, taj premještaj je reakcija starosjedioca na sve ovo što se događa", ukazuje imam.
Međutim, isti taj turizam dovodi i neka nova lica u prostor u Cosmijevoj.
"I dok su na odmoru, ljudi imaju potrebu prisustvovati našoj glavnoj molitvi petkom u podne. Tada nas posjeti oko 150 ljudi, od kojih su polovica stranci. Redovito nas zovu s recepcije hotela, pitaju kad je molitva. Za velike blagdane se pojave i na desetine Indijaca i Bangladešana koji su, čini mi se, došli ovdje raditi. Nažalost, ne mogu nas posjećivati češće jer im se radna mjesta nalaze van Splita. Svakako, prije smo znali održavati i više molitava, ali sada više nemamo za koga. Nema više vjernika, odselili su se. U samo prošloj godini je nekoliko naših Getana otišlo trbuhom za kruhom u Njemačku, Austriju i Švedsku. Jednostavno, više nije atraktivno živjeti ovdje. Za kupiti svaku glupost moraš paliti auto, a o buci da ne pričamo..."
Hadžić već 18 godina živi u Splitu. Nekoć se, priča, znao dovikivati sa susjedima preko prozora, pravo mediteranski. Sada su te škure zatvorene, što zbog prekomjernih turističkih decibela, što zbog toga što ih, većinu vremena, nema ko otvoriti. Imam kaže da se, po njegovoj procjeni, od njegova dolaska prepolovio broj stanovnika u Getu. Njegovi prvi susjedi ili prodali stanove i odselili na obronke grada ili su - (iz)umrli.
"Znate, ja na ovoj adresi živim po službi. Ali, zbog svega što se ovdje događa, galame i nereda, radije bih bio negdje drugdje, u nekom drugom kvartu, gdje je život normalniji, a uvjeti bolji. Ovo sada sve skupa pomalo već gubi smisao. Hoće li nam Grad povisiti najamninu? Moguće, postoje nekakve najave. Ako se to dogodi, mi ćemo sigurno morati odseliti i, nadam se, pronaći novu, pitomiju lokaciju za naš molitveni prostor. Mala smo zajednica, nećemo to moći pokriti našim sredstvima. Ipak, to bi za nas mogla biti sreća u nesreći. Jer, odlazak odavde bi mogao biti pravi mali blagoslov."
Imam se prisjeća kako je prije u centru Splita bilo puno življe, interesantnije, ali i mirnije. Sada grad lagano postaje pustinja, a uslijed toga se domoroci tamo osjećaju kao endemske vrste. Stoga, čini se Hadžiću, je čitav tekući proces turistifikacije nepovratan.
"Mojih četvero djece, koji su više-manje odrasli u Splitu, sada svi studiraju u inozemstvu. Osim mlađeg sina koji je u Zagrebu. Vole ovaj grad, ali im je, zbog svega što se tu događa, sve napornije dolaziti tu. Sve mi se čini da će svi oni ostati živjeti negdje vani", dodao je.
Negdje gdje im niko ne zalijeva prag urinom. Dobro, barem ne baš svaki dan.
Hadžić za Slobodnu Dalmaciju ističe i da je u Splitu priličan problem halal hrana odnosno hrana pripremljena na poseban način, u skladu s pravilima islama.
"Teško je našim gostima objasniti da se svelo sve na kebab. Ne postoji nijedan restoran koji poslužuje takvu hranu. Tek jedan hotel raspolaže takvom ponudom, ali ni on, praktički, nije u Splitu. Radi se o Le Meridienu Lavu, ali on je ekskluzivnog tipa. Doduše, postoji mesnica koja ima halal certifikat, a to je Škokić iz Solina", zaključio je.
Za Netanyahua i Gallanta većina svijeta "zatvorena" nakon izdavanja naloga za hapšenje
