Šta se krije u pozadini utrke u naoružavanju između Hrvatske i Srbije

Kod nabavke novog naoružanja teško je reći da li je važniji vojni ili politički, a i psihološki argument baziran na traumi posljednjeg rata. Hrvatska je neosporno krenula u taj rat sa opremom iz Tehničkog muzeja i fundusa "Jadran filma" iz partizanskih filmova. Dalek je put od poljoprivrednih aviona i bojlera s eksplozivom do francuskih Rafala.

Trauma u Srbiji je u suštini istog korijena: JNA je nekada važila kao jedna od najvećih vojnih sila Evrope, ali joj je onda veliki problem bila već i jedva naoružana, ali odlično organizovana Teritorijalna odbrana Slovenije. Teško se može osporiti činjenica da je i Slobodan Milošević "pao" ne zato što je poveo čak četiri rata u bivšoj Jugoslaviji, već zato što je u sva ta četiri rata zapravo doživio poraz.

Sukob je nezamisliv?

"Ponos" i "sramota" su bitni elementi ove nabavke oružja, ali pritom ostaje najvažnije pitanje: koji je motiv te nekakve "trke"? Dok je trka u naoružanju velesila u doba nekadašnjeg Hladnog rata bila utemeljena u, kako se duboko vjerovalo, neminovnom vojnom sukobu Istoka i Zapada, kod Srbije i Hrvatske se to gotovo uopće ne može reći.

Teško da iko u Srbiji – a pogotovo u tamošnjem državnom i vojnom vrhu, čak i nakon "litre bijelog" ozbiljno ponovo razmišlja o granici "Virovitica-Karlovac-Karlobag". S hrvatske strane je pak nekakav osvajački sukob prema Srbiji – doslovno nezamisliv.

No krajem osamdesetih godina prošlog vijeka i u Jugoslaviji se mnogo toga činilo "nezamislivim" a sve oštrije nacionalističke riječi koje se opet čuju u Bosni i Hercegovini bolno podsjećaju na te dane. A da li je ponovo zamisliva "pomoć golorukom narodu" u susjednoj državi? Sarajevo je zaista u potpuno drugoj ligi kad je riječ o izdacima za naoružanje: SIPRI evidentira da tamo na izdatke za vojsku odlazi 168 miliona dolara (0,9% BDP) što je dovoljno za 121. mjesto svjetske rang-liste.

Zvanični Beograd tvrdi da "nikad nije" učestvovao u prošlom pokolju koji se zbivao u BiH, a što se tiče Hrvatske: ne samo da je čak i Tuđman shvatio koliko skupo ga je koštalo popuštanje interesima tadašnje "hercegovačke frakcije" u HDZ uplitanjem u susjednu državu, nego bi za današnji Zagreb takva intervencija bila doslovno političko samoubistvo.

Ruski "poklon"

Kad je riječ o Srbiji, malo ko zapravo očekuje i nekakav otvoreni vojni pohod na Kosovo (na pretposlednjem, 139. mestu "Global Firepower"). Ali razlozi zašto je Vučić nedavno spontano "odao vojnu tajnu" i novinarima pobrojao čitav spisak oružanih sistema koje stižu u Srbiju – od helikoptera i raketnih sistema, do oklopnih vozila, su zapravo sljedeći:

Prvi je poruka – što je svojevremeno izjavio tada ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin – da se "više nikad neće dogoditi užasi Oluje i Bljeska, a da nemamo čime i da ne znamo kako".

Druga poruka je još važnija, naročito prema Kosovu: ovoga put iza Srbije "stoji Rusija", jer gotovo svo oružje koje spominje ili stiže iz te zemlje – često kao "poklon" – ili potiče iz nje, kao helikopteri Mi-35P sa Kipra. Tu čak i nije problem što – kako sa zadovoljstvom komentarišu "stratezi u papučama“, pogotovo s one druge strane granice – Srbija najvećim dijelom zbrinjava krupni vojni otpad "braće po vjeri".

I nedavni poklon, još šest Migova 29, bio je uslovljen time da Srbija plati njihov potpun remont. Kipar se pak rješava tih helikoptera jer nema sto miliona dolara koliko će u sljedećim godinama biti potrebno za njihovo održavanje. Ali najveći problem je nešto drugo: Srbija je već imala priliku da bolno shvati kako Kremlj isključivo slijedi svoje, a ne interese Beograda. A ruski interesi su ponekad ovakvi, a ponekad onakvi.

U toku je cyber-preokret

I Rafali koje nabavlja Hrvatska su polovni, tako da pored gotovo milijarde eura, treba računati i na troškove njihovog održavanja, obuke pilota, pa i na samo gorivo koje troše. To je inače problem čak i u njemačkom ratnom zrakoplovstvu: piloti moraju da sakupe dovoljno sati leta, a letenje je veoma skupo.

S jedne strane, zaista nema smisla da bilo ko rizikuje život i sjeda u preostale prastare "letlampe" koje ima hrvatska vojska (prvi Mig 21 poletio još 1956. godine), a s druge, takvi avioni su u današnjim vojnim sukobima na najboljem putu da dožive sudbinu bojnih brodova iz Drugog svjetskog rata.

I basnoslovno skupi bojni brodovi su bili ponos mnogih nacija, a onda je u Peral Harbouru uništena maltene kompletna američka pacifička flota i to uz pomoć relativno jeftinih aviona i još jeftinijih torpeda. Takvih preokreta je u vojnoj historiji mnogo, a jedan se upravo sada događa. To je nešto zbog čega se i pravi vojni stratezi bude noću obliveni znojem: već sad su tu bespilotne letjelice, a obuka pilota današnjih aviona je basnoslovno skupa. A kad su letjelice bez pilota, pa čak i ako budu oborene (kao nedavno američka od Iranaca u Persijskom zalivu), onda to i nije tako zlo. Jer, počeo je cyber-rat.