Veljko Lalić: Plaši me ekonomski cunami, region je u krizi 30 godina i to nije lako preživjeti
Vrijeme pandemije kao da je potenciralo do krajnjih granica sve ono loše u autokratskim balkanskim režimima. Kako su građani Srbije uspjeli pobijediti potpuno zatvaranje zemlje i kakve dugoročne posljedice bi to moglo imati? U ovoj pandemiji pokazale su se dvije stvari – koliko je ovaj svijet lijep i koliko na njemu ima gluposti. Svako je pokazao svoje pravo lice, kao u svakoj krizi ili ratu, i pojedinci i države. Konzervativci, posebno ovi na Balkanu, bili su puni ocjena kako se pokazala važnost nacionalnih država. A u čemu se pokazala? Autokrati su stalno vrijeđali svoje građane i optuživali ih kako su neodgovorni, a time su ustvari pokazali koliko građani nemaju povjerenje u njih.
Kao što je u Nedeljniku rekao Francis Fukuyama, ovo se u teoriji zove "okupljanje oko zastave" i najvažnije je povjerenje u državu. Ko je imao to povjerenje? I najbolje rezultate? Pa najdemokratskije, socijalno uređene zemlje, poput Novog Zelanda ili Njemačke... To je meni još jedan fenomen. Po pravilu je najbolje bilo u zemljama koje su vodile žene.
Kod nas je jedan doktor koji je sve vreme skretao pažnju svojim neprimjerenim izjavama, na početku pandemije ispred predsjednika države govorio kako estrogen štiti žene od virusa i slao ih u Milano u šoping. Na kraju se pokazalo da nas estrogen očigledno jedino čuva od tih malih dječaka kojima trebaju blinkeri i vozači s bubicama i koji su države organizovali kao mafije.
Ovaj region, i bivše dvije Jugoslavije, sve su probali osim istinske demokratije. I možda je vrijeme da pokušamo da organizujemo svoje zemlje kao prave demokratije, pošto će u suprotnom svako od nas pojedinačno da se intergriše u EU.
Koliko je taj osjećaj neizvjesnosti, maksimalno pojačan pandemijom, od ljudi napravio mašine za preživljavanje od dana do dana i da li mislite da ćemo se lako vratiti u normalu, bar onu unutrašnju, ljudsku?
Mislim da će biti teško, ali da makar mi znamo koliko se brzo zaborave stresne situacije. I Beograđani se danas ne sjećaju bombardovanja, niti Sarajlije činjenice da su na kraju 20. vijeka preživele Lenjingrad. Tako da, ukoliko pogledate ulice Beograda ovog vikenda, meni se čini da su svi već zaboravili pandemiju…
Harari u posljednjem intervjuu Nedeljniku kaže da su najveća dugmad u našim mozgovima ona za strah, za bijes i za požudu… Prva faza je prošla, sada smo u drugoj fazi, što se vidi na mitinzima i kontramitinzima u Beogradu, Nikšiću, Pljevljima… Ono što mene posebno plaši jeste ekonomski cunami, pošto je naš region u krizi kontinuirano 30 godina… I to stvarno nije lako preživjeti, posebno ukoliko kriza i reforme postanu cijeli vaš život.
Srbiju poslije prvog vala pandemije očekuju novi izbori. Koliko će oni biti nešto novo, a koliko samo produžetak vladavine Aleksandra Vučića? Ovi izbori će biti ono što gledamo posljednjih osam godina u Srbiji. Vučić je napravio jednu mamut stranku koja se hvali da ima članova kao nekad CK, dok u isto vrijeme brutalno usitnjava opoziciju. I onda pred svake izbore imamo istu situaciju, nekog uvjeri kako ima sedam ili osam posto, i taj rasturi jedinstvo opozicije. To je prosto jedan nevjerovatno jednostavan sistem koji njemu besprijekorno funkcioniše posljednjih osam godina.
U posljednjem broju Nedeljnika napisao sam da bi njega pobijedila šerpa kad bi mogla da se kandiduje, pošto se u Beogradu opet kao devedesetih lupa u šerpe i lonce u 20:05. I to pokazuje bezizlaznost u kojoj se naše društvo nalazi, ali i svu taktiku vlasti koju koriste i Milo Đukanović i Aleksandar Vučić. Jednostavno, samo čekaju da opozicija preuzme proteste. I pobuna prestaje.
U teoriji politike kaže se da su uspješna društva ona u kojima postoji stalna prohodnost novih lidera. To znači novu energiju, i nove ideje. Ozbiljne demokratije to su riješile ograničenjem mandata. I onda pogledajte ovo naše. Svi su isti lideri posljednjih 30 godina. Zamislite kad čak ni u najnaprednijoj Sloveniji ne mogu da nađu novog lidera, nego biraju Janeza Janšu? Pa zamislite Ameriku u kojoj se Bushovi i Klintonovi stalno takmiče! Amerika bi se raspala kao Jugoslavija…
na čemu Vučić gradi toliku podršku javnosti? Potrebi dobrog dijela građanstva za jakim liderom, slabostima opozicije, mahinacijama... Ili svemu tome po malo? Na svemu pomalo. Vučić je politički veteran i ozbiljno se bavi svojim poslom. On se ponaša kao revolucionarna stranka koja mora da se zaokruži u svakom selu. Vi danas imate dvije-tri opštine gdje naprednjaci nisu na vlasti i oni ni to ne mogu da podnesu. Vode kampanju u tim mjestima kao da je 1945. U političkom smislu on se ponaša kao opozicija sa svim instrumentima vlasti. I to je prosto mentalno teško izdržati. Zato je takav politički haos u Srbiji.
I knez Miloš i Tito su znali da stvari nekad treba popuštati, Vučić je sam odlučio da zaoštri stvari poslije 2016. I to društvo dovodi do usijanja. On vozi prvom brzinom sve vrijeme i jednostavno to mora da pukne jednom. I to iznutra. Unutar Srpske napredne stranke. Kao kad vam pukne blok motora.
Kako u ovo vrijeme brodi Nedeljnik, hvaljen štampani medij koji u obilju online sadržaja uspješno posluje? Kako je to moguće?
Mi smo Srbiji i regionu ponudili jedan njuzmagazin kakvih dugo nije bilo na ovim prostorima. Mi smo imali obiljne političke magazine, ali od nekadašnjeg Globusa u Hrvatskoj i Evropljanina u Srbiji niste imali klasičan mejnstrim njuzmagazin. Kao nekad Danas, Start, Dugu… Da ne nabrajam.
I mislim da je u tome naš uspjeh. Okupili smo najtalentovaniju ekipu novinara i bavimo se dobrim pisanjem. Velikim tekstovima za koje su svi mislili da su prošlost, a koje ne možete da čitate u digitalnom obliku. Magazini i u svijetu doživljavaju renesansu, za razliku od dnevne štampe koju jede internet. I kao što raste tržište knjiga, tako raste i tržište ozbiljnih mejnstrim časopisa u kojima dominira odgovor na šesto novinarsko pitanje – Zašto? Mi se tako ponašamo, kao da svake nedjelje izdajemo knjigu. Tako pakujemo svaki broj i mislim da su to čitaoci prepoznali.
Koliko je ovo vrijeme poslije raspada "Velike Jugoslavije" orijentisalo medije da se bave publikama svojih država, a koliko je ostavilo mogućnost za kreiratnje proizvoda koji će se kupovati u Beogradu, ali i Sarajevu, Zagrebu... Realno, nije lako napraviti regionalni časopis, iako bi to svakako bio najveći izazov. Ljudi ne znaju da ovaj naš intervju potencijalno može da pročita 30 miliona ljudi. To vam je bivša Jugoslavija plus dijaspora. Ćirilicu može da čita upola manje ljudi i zato 90 posto medija u Srbiji danas izlazi na latinici. I mi to vidimo. Najveći broj naših preplatnika, 95 posto na elektronsko izdanje, dolazi iz svijeta.
Ali najveći izazov je probiti region. On ne može da ide na lokalne političke teme, i tu mislim da je Globus propustio svoju šansu. On se jedno vrijeme odlično čitao u Srbiji, jer je postojala tradicija hrvatskih magazina. U bivšoj Jugoslaviji bilo je poznato da Hrvati prave najbolje magazine, a Srbi dnevnu štampu. Mi nismo mogli da pomislimo da napravimo Start, a Zagreb nikad nije imao list kao Politiku. Danas je suprotno, i u Srbiji prosto ne možete da nađete dovoljno kvalitetnih ljudi da napravite Jutarnji list, a u Srbiji imate tri ozbiljna nedjeljnika, dok je Globus počeo izlaziti na 15 dana.
Postoje veliki regionalni sajtovi, kao što je vaš sajt, Index ili Jutarnji koji su veoma popularni u Srbiji. Veliki srpski portali propustili su svoju šansu jureći klikove, pošto su tri-četiri glavna sajta postali tabliodi. I ja mislim da je to jedan od razloga zašto se Nedeljnik probio regionalno.
Ja moram da vam priznam da posljednje tri-četiri godine procentualno najveći skok tiraža, i to u kontinuitetu, imamo u Zagrebu, Sarajevu, Skoplju… Nisu to veliki tiraži, ali je odličan trend. Crna Gora je, naprimjer, naš ozbiljan target, i mi tamo imamo ozbiljan tiraž.
Naše analize pokazuju da to ima veze s urbanizacijom, pošto u Podgorici prodajemo 20 puta više novina nego u Leskovcu, koji ima gotvo isto stanovnika. Ali Podgorica ima aerodrome, restorane, pozorišta, jednu urbanu sredinu… Postoji još jedna zanimljiva stvar. Najtiražniji brojevi Nedeljnika bili su sa ljudima koji su napravili karijeru u Jugoslaviji, Dragan Nikolić, Milena Dravić, Oliver Dragojević, Goran Bregović, Igor Mandić…
Ima tu više razloga, prvo svako ko je napravio ime u zemlji sa 25 miliona ljudi, mnogo više vrijedi od onoga ko ga je napravio u zemlji sa sedam miliona. Ali, ipak je ludo da ljudi koji su danas veoma popularni u Srbiji ne mogu da prodaju ni dio onoga što prodaju "jugoslavenske zvijezde". I zato sam ja ponosan na svoju rečenicu koju vidim danas mnogi citiraju – samo je budala mogla da pomisli da će da napravi Jugoslaviju, ali je samo sto puta veća budala mogla da rasturi jednu takvu zemlju.
