Vučić želi Bayraktare i vojnu tehnologiju iz Turske: Kakva će biti srbijansko-turska vojna saradnja
Beograd ima ono nešto što je zaostavštiva monarhističke, socijalističke, ali i miloševićevske Jugoslavije, a to nešto je sveprisutna i potpuna proskineza glavnog grada velikim predsjednicima i vladarima.
Neovisno iz koje države dolazi veliki predsjednik ili premijer, cijeli Beograd na dan postane destinacija na kojoj gost treba da se zaista "osjeća kao kod kuće". Zastave voljenog gosta preko cijelih nebodera, maršuta obilježena zajedničkim zastavicama, počasna garda i da se utisku Jugoslavije potpuno ne preda, Beogradu nedostaje samo slet mladosti.
Ove godine Beograd je ugostio lidere koje u jednoj kalendarskoj godini nije niti jedna evropska, a možda ni svjetska metropola. U maju je Beograd posjetio kineski predsjednik ili možda bolje vođa Xi Jinping, u junu njemački kancelar Olaf Scholtz, u augustu francuski predsjednik Emmanuel Macron te na kraju turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Svaki od predsjednika i premijera je nešto donio, sa svakim od njih je Aleksandar Vučić razgovarao o "energetici, ekonomiji i BDP-u", a na marginama sastanka se razgovaralo o vojnoj saradnji.
Turkiye, Turkiye
Vučićevo podilaženje i laskanje sa svakom izgovorenom rečenicom u kojoj je umjesto Turska izgovarao ime države na engleskom kao "Turkiye", je nešto što je privuklo pažnju medija.
Ono što također nije bilo nimalo ugodno jeste put preko kojeg je došao u Srbiju turski predsjednik, obzirom da je Erdogan naprije posjetio Albaniju. Upravo u onu Albaniju kojoj je Turska prodala prije dvije godine svoju najpopularniju izvoznu platformu Bayraktar TB2, a koja je odavno na listi želja Aleksandra Vučića.
Koliko je ovaj dron želja Beograda ukazuje i činjenica da je Srbija nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da ga kupi, 2023. godine kupila kineske dronove CH-95 iste kategorije ali značajno slabijih borbenih performansi i bez dokazane upotrebe u borbenim uslovima. Na temelju kineske platforme, vojno-industrijski kompleks Srbije je pokušao da kreira sopstvenu platformu drona srednje visine leta sa većim brojem sati po naletu od 24 do 48 sati.
S obzirom na bogato iskustvo u aerodinamici kako u industrijskom tako i obrazovnom segmentu, Srbija je kreirala zmaj drona Pegaz koji je zadovoljio početne taktičko-tehničke karakteristike uz određene probleme tokom razovoja.
Međutim, najvrijednija stvar svake bespilotne letjelice nisu njena krila, kanardi ili motor, iako svi ovi elementi imaju svoju vrijednost. Prava vrijednost svake bespilotne letjelice jeste softver odnosno misijski borbeni kompjuter kao intergacija oružja, senzora i uređaja.
I to je ono što Srbija nema i još uvijek ne može da napravi, pri čemu je u međuvremenu srbijanskih muka sa Pegazom platformu Bayraktar TB2 dobila Albanija, ali i Kosovo pri čemu Hrvatska ozbiljno pregovara o nabavci ove platforme ali dosta konspirativno i bez javnih detalja.
Činjenica da Hrvatska nabavlja neki složeni borbeni sistem kojem Srbija nema pandan, po inerciji znači i utrku Beograda sa vremenom kako bi se taj disparitet što prije postigao. S druge strane po prvi put pomenuta vojna bilateralna saradnja Srbije i Turske koja će se izvoditi "u okviru raadnih grupa za namjensku industriju", što bi moglo značiti da Srbija neće dobiti Bayraktare, ali da će se razgovarati o nabavci tehnologije.
Turska saradnja s Kosovom
Vrlo je neobičan odabir trenutka za pokretanje srbijansko-turske platfrome vojne saradnje obzirom da je u ovom trenutku komandant KFOR-a na Kosovu do prije par dana bio turski general. S obzirom da je turski kontingent na Kosovu od formiranja misije jedan od najbrojnijih uz snažno obavještajno i svako drugo prisustvo Turske koja podržava Kosovo. Turska podrška Kosovu znači opremanje Kosovskih snaga sigurnosti haubicama, minobacačima, bespilotnim letjelicama, protuoklopnim i protuzračnim raketama i svime onime što zadaje tegobe vojno-političkom rukovodstvu u Beogradu.
Da bi ova platforma bila još teže razumljivija, paralelno s njom, Turska planira da otvori fabriku municije na Kosovu čime bi se dodatno osnažile Kosovske snage sigurnosti. S druge strane ono što također otvara neke nove modele i obrasce u vanjskoj politici Beograda jesu silni energetski sporazumi.
Stiče se utisak da svaka država koja proda neki komad savremene vojne opreme Srbiji, obavezno to čini u paketu energetskih i ekonomskih poslova, a što implicira da Srbija vrlo često ne može novcem da plati kvantitet i kvalitet opreme koju kupuje pa se služi tzv. Barter poslovima.
U ovim kompenzacijskim poslovima Srbija preplaćuje sve što kupi, a sve zemlje koje s njom potpišu "energetski sporazum" odu duboko punih džepova dok Srbija ostaje, kao dječak sretno zadovoljna s novim "igračkama".
Put od stabla do vašeg stola: Zaronite u stoljetnu tradiciju berbe maslina u Turskoj
