Zar je uopšte važno Milanovićevo mišljenje o razmjerama genocida u Srebrenici?
Počevši prvo negiranjem bilo kakve odgovornosti Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine, Milanović je put od perjanice ljevice do idola desnice dovršio zaključkom da Hrvati imaju "mjeru", jer Vukovar nisu proglasili genocidom.
"Je li Vukovar genocid? Mi u Hrvatskoj nikada ne govorimo da je to genocid, vjerovatno zato jer imamo neku mjeru. Ali Vukovar je u dva mjeseca sistemski uništavan. Grad i ljudi. Meta su bili Hrvati i nešto Srba što je ostalo s Hrvatima u podrumima. I na kraju još Ovčara, ima li tu elemenata za razgovor o genocidu?", bila je samo jedna od Milanovićevih izjava datih u dugom nizu od momenta inauguracije za predsjednika Hrvatske.
Milanovićevo relativizovanje ratnih zločina već duži period, a što se samo nastavilo spominjanjem genocida u Srebrenici, mora se i jedino može posmatrati u kontekstu klinča u kojem se trenutno nalaze bosansko-hrvatski odnosi. Oni su neminovno morali doći u tačku pucanja, a što se onda odrazilo na sve sfere tih odnosa.
Milanović u tom smislu, bez obzira na blago rečeno sporne poruke i poteze koje povlači, u svemu ovome zastupa interese Republike Hrvatske, koji u stabilnoj i autentičnoj politici Bosne i Hercegovine ne mogu biti zadovoljeni, i u tome je suštinski motiv Milanovićevih poruka.
Trenutni interes takve politike jeste ne dozvoliti bosanskom političkom faktoru da skine okove nametnute rezultatima rata, odnosno Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je dijelom modifikovan pritiskom međunarodne zajednice pa s tim u vezi susjedne države nastoje resetovati stanje u tačku prije intervencija visokih predstavnika.
S tim u vezi hrvatska politika, prije svega Milanović ne preza od direktne saradnje s Miloradom Dodikom i nastoji dovesti bosansku stranu u tačku u kojoj će pod zajedničkim pritiskom Beograda i Zagreba s jedne, te HDZ-a BiH i SNSD-a s druge, u paničnom strahu potpisati sve što se od nje traži.
I upravo je jučerašnjim izjavama Milanović stavio do znanja o čemu je riječ, naravno koristeći pojmove koji opravdavaju takvu politiku uz dozu nerazumijevanja onoga što se dešava.
"Ta politika vodi bošnjački narod u očaj i trenutno je bošnjački narod zahvaljujući tim sitnim igračima u očajnom stanju, a oni su se sakrili u bačvu, razgovaraju sami sa sobom i očekuju da će im nekakav američki pregovarač treće vrste zvanja donijeti željenu dominaciju nad Hrvatima u BiH. Imam radosnu vijest, neće, neće se dogoditi", rekao je Milanović.
Zaista, bosanska politika nalazi se u ozbiljnoj situaciji, ogromnim pritiskom spomenutih faktora koji iz dana u dan raste, međutim, veći pritisak u ovom trenutku osjećaju samo Dragan Čović i HDZ, kojima treba potpis Bakira Izetbegovića i SDA, i opozicije bude li mijenjan Ustav BiH, da sačuvaju svoju poziciju, a ne obrnuto.
Ovo nije trenutak u kojem bosanski politički faktor zahtijeva promjene, već nastoji očuvati poziciju koju trenutno ima. S tim u vezi Milanovićevo shvatanje da neko "očekuje" da američki pregovarač "treće vrste zvanja" da dominaciju nad Hrvatima jeste potpuno pogrešno, jer je situacija sasvim suprotna. HDZ nastoji od pregovarača iznuditi neku vrstu garancije u procesu pregovora, zadržati poluge utjecaja koje im omogućavaju znatnu moć.
S druge strane, stalno očekivanje javnosti u BiH da politički lideri u Hrvatskoj i Srbiji prihvate razmjere onoga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom rata, činjenice verifikovane brojnim presudama, jeste traženje suosjećanja od država u kojima su političke elite učestvovale u provođenju politika koje su dovele do brutalnih zločina.
Garancija građanima da će sjećanje na stradanja u BiH biti trajno njegovano, u činjeničnom smislu jeste samo snaga države Bosne i Hercegovine, odnosno bosanskog političkog faktora da u sigurnosnom, ekonomskom i političkom smislu očuva svoj subjektivitet, odnosno odupre se tome da u miru potpiše svoj potpuni poraz, a ne mišljenje onih koji opravdavaju ratne politike.