Ahmed Akbar, čovjek koji najbolje poznaje Afganistan: Većina muslimana odbija plemensko shvatanje islama

"U mislima sam se vratio na period od prije 20 godina u Nacionalnom press centru u Washingtonu, gdje se održavala konferencija za medije na visokom nivou, a tema su bili 11. septembar i Afganistan. Neposredno prije toga preuzeo sam mjesto Katedre za islamske studije na Američkom univerzitetu u Washingtonu i bio sam pozvan da govorim na panelu. Bio je to oktobar 2001. godine i sala je bila puna uzbuđenih i ljutih građana.

Rekao sam im tri stvari. Kao prvo, nemojte ići u Afganistan, zemlju poznatu kao groblje carstava, bez jasne ideje o ciljevima i vremenskom okviru. Drugo, morate imati vrlo jasnu ideju o planu izlaska iz države. Treće, šta god da radite, ne potcjenjujte Afganistance, ljude za koje se zna da natjeraju svoje protivnike, posebno one koji su oholi, da plate za svaku grešku.", piše Akbar.

Navodi kako je navodio primjere velikih grešaka zapadnih sila u razumijevanju Afganistana.

"Naveo sam im primjer Prvog anglo-afganistanskog rata koji je završio britanskom katastrofom 1842. godine. Doktor Willyam Brydon, polumrtav i napola lud čovjek, pojavio se na konju koji je izgledao izgladnjelo ispred tvrđave u Džalalabadu kao jedini preživjeli član britanske armije. Međutim, niko nije baš obraćao pažnju na moje riječi. Brinuo sam se da će, ako bi invazija na Afganistan krenula iz bijesa, to neizbježno završiti katastrofom U cilju promoviranja boljeg razumijevanja između muslimana i Amerikanaca, započeo sam seriju predavanja, pisao sam knjige i pravio dokumentarne filmove. Među knjigama koje sam pisao bila je 'Čičak i dron: Kako je američki rat protiv terorizma postao svjetski rat protiv plemenskog islama'. Prvo sam predstavio detaljni model toga kako funkcioniraju i izgledaju plemenske zajednice. Ukazivao sam na osnovne karakteristike plemenskih društva, govorio o kodeksu časti s naglaskom na gostoprimstvo i osvetu, lojalnosti zasnovanoj na porodičnoj lozi. Govorio sam i o konstantnom sukobu s centralnom vlasti u vezi s moći i zemljom predaka. Nazvao sam ovu verziju islama 'plemenski islam'. Dok plemenski islam naglašava osvetu, jer je pod utjecajem plemenskih običaja, islam za razliku od svega zagovara suosjećanje i ljubaznost prema svemu", stoji u tekstu.

Ističe kako su knjigu brojni ozbiljni stručnjaci ocijenili kao vrlo važno štivo za diplomatiju.

"Nakon toga proširio sam model na 40 plemenskih društava koja se protežu od Maroka do Kavkaza. Predstavio sam alternativnu metodu i strategiju uspjeha u plemenskim područjima. Govorio sam o suočavanju s problemima plemenskih zajednica u skladu s njihovim pravilima. Podvukao sam osnovne karakteristike tzv. vijeća staraca. Kada je knjiga izašla, ozbiljni naučnici poput Rowana Williamsa ocijenili su je kao revolucionarnu i obaveznu lektiru za zapadne vlade. Noam Chomsky ju je opisao kao vrlo važnu knjigu i visokocijenjenu antropološku studiju. Drugi, poput ambasadora Anthonyja Quaintona kritikovali su knjigu jer se ne slaže s načinom vođenja rata", piše Akbar.

Šta sada mogu učiniti Sjedinjene Američke Države

Nakon novog pada Kabula, koji su prije nekoliko dana pod svoju kontrolu stavili pripadnici talibanskog pokreta, Akbar se osvrnuo na dosadašnju ulogu SAD-a, ali i korake koje ova sila mora poduzeti u budućnosti, a tiču se samog Afganistana.

"Za početak, Amerikanci se moraju direktno suočiti s dubokim osjećajem povrijeđenosti među veteranima koji se boje izgubiti čast. Drugo, Amerikanci ne smiju izjednačavati sve muslimane s talibanima. Pakistan je, primjera radi, izgubio hiljade svojih građana u borbi s različitim varijantama talibanskih pokreta. Većina muslimana odbija plemensko shvatanje islama. Američki komentari umjesto da idu u smjeru ozbiljne samorefleksije ili poniznosti, uhvaćeni su kako govore o tome ko je kriv. Malo njih povezuje uzroke i posljedice. Neki su postupci negirali plemenite napore mnogih Amerikanaca, od kojih sam mnoge i upoznao, koji su istinski pokušavali izgraditi mostove razumijevanja u gotovo pa nemogućim uslovima. Trenutnoj konfuziji dodaju se i Amerikanci koji traže od Bidena da povuče odluku u povlačenju te potenciraju novu intervenciju", navodi.

Ističe kako su Amerikanci u bolu, ali Washington sada nema luksuz da se "guši" u emocijama.

"Oni moraju vrlo brzo formulirati vanjsku politiku zasnovanu na tri elementa - mudrosti, zdravom razumu i saosjećanju. Amerika mora vratiti svoju poziciju na svjetskoj pozornici kroz riječi i djela i treba ostaviti pad Kabula iza sebe. Amerika mora učiniti ono što najbolje radi. Mora voditi koaliciju koja će pomoći u obnovi Afganistana. Međutim, ovaj put bi u Afganistan trebali doći s planovima za škole, univerzitete i razvojne projekte, ne s dronovima i raketama. Izbjeglicama se mora hitno pomoći. Amerika bi se trebala više osloniti na svoje muslimansko društvo. Ono što bespilotne letjelice nisu mogle učiniti, američki muslimani, imami i učenjaci mogu. Mogu steći prijatelje za Ameriku. S obzirom na to da se protivnici, kao što su Kina i Rusija, već udvaraju talibanima, Sjedinjene Američke Države moraju srediti svoje diplomatske poteze", pojašnjava akademik.

Na kraju teksta Akbar je imao poruku za talibane, ali i za Indiju i Pakistan koji neminovno vrše utjecaj i na područje samog Afganistana.

"Što se tiče talibana, oni moraju organizovati stabilnu vladu što je prije moguće. Posljednji put njihov odnos prema ženama i manjinama bio je barbarski i nasilan. Njihovo okrutno i nezamislivo ponašanje doprinijelo je pogrešnom shvatanju islama te je naštetilo muslimanima. Pakistan se mora prestati ponašati kao da ima posebnu odgovornost za Afganistan i potrebno je da prestanu planirati nešto što se zove 'strateška dubina'. Politika njenog rivala Indije prema Afganistanu je u rasulu, a Pakistan ih optužuje da koriste svoja ulaganja u Afganistanu kao paravan za miješanje u Balučistan (južni dijelovi Afganistana op.a.). Indija i Pakistan moraju prestati pecati u nemirnim vodama Afganistana i trebaju zaista pomoći narodu Afganistana kako bi se oporavio od haosa i nasilja koji je prisutan posljednje četiri decenije", stoji u zaključku teksta profesora Ahmeda Akbara.