Američki ekspert za Klix.ba: Latinska Amerika između droge, velikih sila i vlastitih snova

Paarlberg je u Sarajevu boravio turistički, ali je pristao na duži razgovor o ekonomskoj i političkoj saradnji južnoameričkih država sa EU, Kinom i Sjedinjenim Američkim Državama, utjecaju Washingtona u Centralnoj Americi, šansama da Venecuela napadne Gvajanu, mogućnosti da se oko Brazila okupe druge južnoameričke zemlje, američkom pristupu borbi protiv droge koja dolazi iz Latinske Amerike, harizmatičnom novoizrabranom predsjedniku Argentine Javieru Mileiu i razlozima zašto nakon toliko decenija SAD još uvijek Kubu drže pod ekonomskim sankcijama.

Kako gledate na to da Evropska unija ostvaruje jače veze sa Južnom Amerikom ili makar pokušava, kroz organizaciju Mercosur ili kroz pojedinačne ekonomske sporazume. Koliko je to prijetnja ili prednost američkim interesima?

Evropska unija je već glavni ekonomski igrač u Južnoj Americi, sa ili bez trgovinskog sporazuma sa Mercosurom. Dok je Kina jedini najveći trgovinski partner za većinu Južne Amerike, EU kao cjelina zajedno je glavni izvor trgovine i ulaganja Mercosur-a. Dva bloka pregovaraju o formalnom trgovinskom sporazumu dvije decenije, a postigli su ga 2019. godine, ali nisu uspjeli da ga implementiraju zbog zabrinutosti EU da bi izvor drveta iz Brazila ubrzao krčenje šuma (optužba koju su zemlje EU odbacile kao protekcionističku). Dva bloka nisu uspjela ispoštovati rok 7. decembra za pregovore o novom sporazumu zbog pobjede Javiera Mileia u Argentini. On je javno podržao da Argentina napusti Mercosur, opisujući ga kao blok koji stvara poremećaje na tržištu i šteti građanima. Ipak, on je izrazio opreznu podršku ovom sporazumu sa EU, za razliku od svog prethodnika Fernandeza koji je izazvao sumnje. Dakle, još uvijek je moguće da se spasi sljedeće godine. Šire pitanje je zašto Južna Amerika, a posebno Mercosur, ne mogu ostvariti svoj potencijal ujedinjene svjetske sile slične EU. Mercosur je prvobitno bio modeliran po uzoru na EU, ali se zadovoljio skromnijim ambicijama da bude subregionalna carinska unija, a ne politička unija hemisfere, a razdvojen je sukobima, uglavnom između Brazila i Argentine. Sve članice žele proširiti veze sa EU, ali su podijeljene oko Kine, s kojom Brazil i Paragvaj žele da izgrade veze, dok je Argentina skeptičnija. Za SAD, nijedan od ovih događaja nije posebno nov ili prijeteći, uglavnom zato što su SAD odavno izgubile svoju ekonomsku hegemoniju nad Južnom Amerikom. Bilo da EU ili Kina dobiju prednost, SAD će biti na trećem mjestu, značajan ali ne i kritičan partner. Ovo je pozicija kojom se zadovoljavaju novi lideri ljevice u Latinskoj Americi, posebno Lula, jer je manje oslanjanje na SAD geostrateški i ideološki cilj ljevice.

Da li situacija između Gvajane i Venecuele može prerasti u regionalni sukob i problem za cijelo američko područje?

Malo je vjerovatno da će Venecuela ovaj spor eskalirati do vojnog sukoba. Sve je moguće, ali znakovi sugerišu da je ovo zveckanje oružjem od Madurove vlade uzrokovano unutrašnjom politikom. Rat je također praktično neizvodljiv. Venecuela bi morala ili da izvrši amfibijsku invaziju, ili da pokuša da prođe kroz neprohodnu džunglu. Najvjerovatnije, Madurova galama o Gvajani je gambit za podsticanje nacionalističkog raspoloženja uoči planiranih izbora 2024. protiv venecuelanske opozicije, u čemu su posredovali SAD, Meksiko, Norveška i druge zemlje. Istina je da bi Venecuela mogla iskoristiti naftu, jer se njen državni naftni sektor ozbiljno pogoršao pod američkim sankcijama i lošim upravljanjem i korupcijom vlade. Stoga je također moguće da bi se Venecuela mogla jednostavno upustiti u krađu nafte, bušenjem u vodama Gvajane i izazivanjem Gvajane da učini nešto, što ne može. Ali ovo povećanje tenzija također je usmjereno na SAD, jer je Bidenova administracija jasno stavila do znanja da želi ukinuti sankcije Venecueli kako bi ponovo uvozila naftu, kao antiinflatornu mjeru, i signalizirala da je spremna da zatvori oči pred korupcijom i autoritarnošću Madurove vlade kako bi se postigao dogovor. Maduro tako testira da li je Biden zaista spreman da postigne dogovor bez obzira na sve.

Smatrate li da trenutna geopolitička situacija u Južnoj Americi slabi poziciju SAD-a i pogoduje Kini i njenim investicijama?

Na stranu Mercosur, moć SAD u Južnoj Americi je u opadanju decenijama. To ne znači da je to jedinstven slučaj za Latinsku Ameriku u cjelini. U Centralnoj Americi, Meksiku i na Karibima, SAD ostaju glavni trgovinski partner, kao i u Kolumbiji, zbog geografije, historije i migracija. Na neki način ove veze jačaju pod Bidenovom administracijom, koja je naglasila približavanje i investiranje u proizvodne lance nabavke u regionu, posebno oko zelene tehnologije, kao strategiju za smanjenje zavisnosti SAD od Kine. Ali u Južnoj Americi Kina je već dugo glavni partner. Neke zemlje su naučile da steknu prednost usmjeravajući SAD i Kinu jednu protiv druge, posebno po pitanju telekomunikacija. Kostarika, Ekvador i Salvador su dobili materijalnu i političku podršku SAD-a tako što su tokom pregovora o sporazumima s Huaweijem za izgradnju 5G mreže, počeli pregovore s Washingtonom pitajući šta je im spreman ponuditi da ih ubjedi da odustanu od dogovora s Pekingom. Sve su to male zemlje, tako da je trošak za SAD bio mali, ali očekujem da ćemo ovu strategiju vidjeti u sve više zemalja, ne samo u Latinskoj Americi.

Da li vidite predsjednika Brazila Lulu da Silvu kao lidera oko kojeg se okupljaju države Južne Amerike. Koliko je za SAD bitno da postignu sa njim dobar odnos ili Amerika za to vidi priliku u mlađim liderima tipa Gabriel Borić iz Čilea?

Brazil je dugo bio uspavani gigant u regionu: najveća država Latinske Amerike u smislu teritorije, stanovništva i ekonomije, čije ambicije da bude istinski globalna sila nikada nisu u potpunosti ostvarene. Svakako Brazil sebe vidi kao prirodnog lidera regiona, a Lula sanja da dobije Nobelovu nagradu i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a za svoju zemlju. To objašnjava njegove donkihotske napore da posreduje u ratu između Rusije i Ukrajine, reformiše UN i oživi multilateralna tijela poput BRICS-a i UNASUR-a, od kojih nijedan nije uspio. Zbog toga sada provodi više vremena u Brazilu nego u inostranstvu, u poređenju sa svojom prvom godinom na funkciji. Ostatak Latinske Amerike uvijek je oklijevao da slijedi vodstvo Brazila, bilo zbog jezičkih razlika ili sumnje u njegovu relativnu veličinu i moć, a rivalstvo Brazila s Argentinom često je bila prva prepreka. Trenutno je većina većih zemalja u Latinskoj Americi ideološki usklađena sa Lulom, ali se region pomjera nazad udesno, posebno u Argentini. Stoga se čini da se Lulin liderski prozor zatvara. Od ostalih potencijalnih lidera, Borić ima kredibilitet kao principijelni progresivni lider, ali je popularniji u inostranstvu nego kod kuće. Lopez Obrador u Meksiku je uvijek bio daleko više fokusiran na unutrašnju politiku nego na vanjsku politiku. Maduro nema demokratski kredibilitet. Bukele je na sličan način autoritaran. Dakle, nema prirodnih lidera hemisfere, a to naglašava činjenicu da region nikada nije bio ujedinjen.

Da li Amerika treba promijeniti pristup kada je riječ o borbi protiv droge koja dolazi iz Južne Amerike, koliki je to problem za Bidenovu administraciju i da li se može pronaći zajednički jezik sa južnoamerikancima oko toga?

Trgovina drogom i dalje je problem u regionu, ali više štetna u očima birača je javna korupcija koja je prati. Neke zemlje, poput Ekvadora i Čilea, suočavaju se sa nivoima nasilnog kriminala koje ranije nisu iskusili. A regija Anda ostaje najveći svjetski izvoznik kokaina. Ali nije jasno da je sama trgovina drogom na rekordnom nivou, niti predstavlja egzistencijalnu prijetnju vladama, svakako ne kao što je to bilo 1990-ih u Kolumbiji. Nekoliko vlada je zauzelo manje militarizirane pristupe, bilo da su same dekriminalizirale određene droge kao u Urugvaju, ili postigle dogovorene amnestije s paravojnim formacijama koje se bave trgovinom drogom kao u Kolumbiji. Historijski gledano, veći dio militariziranog pristupa ratu s drogom finansirale su SAD, i vidimo da se Bidenova administracija tiho povlači od ovoga, tako što se više ne fokusira na velike količine hemijskog prskanja usjeva koke i velikih zaplijena droge. Ali ovu perspektivu je teško razbiti. SAD već dugo gleda na regiju samo kroz prizmu droge i migranata, a domaća politika podstiče američke političare da zauzmu tvrd stav prema oba pitanja, što dovodi do grubih politika koje često imaju kontraproduktivne utjecaje i na migracijske i na tokove droge.

Kako Bidenova administracija gleda na promjenu vlasti u Argentini i možete li nam reći nešto više o ličnosti novoizabranog predsjednika Javiera Mileia?

Pristup Bidenove administracije je da "sačeka i vidi" nakon svake promjere vlasti. Ne vjerujem da to posebno pozdravlja niti se protivi Mileui. S jedne strane, on je manje sumnjičav prema SAD-u nego Fernandezova administracija, kao i većina peronističkih administracija. S druge strane, on je nepoznanica. Postoje mnoge sumnje u njegovu mentalnu stabilnost, na osnovu njegovog čudnog ponašanja tokom kampanje i njegove karijere prije toga. Mnoge njegove ideje, iako se mogu čitati kao protržišne i stoga više usklađene sa SAD-om, toliko su neizvodljive da zapravo ne odražavaju američke interese, kao što je ukidanje centralne banke i dolarizacija ekonomije. Ali postoji raskorak između onoga što Milei kaže, onoga u šta možda iskreno veruje i onoga što je realno. On je daleko više ideološki angažovan od prosječnog glasača, a graniči s kultom u svojim uvjerenjima. On je također televizijska ličnost, a mnoge od njegovih izjava su date radi efekta šoka. Ali birači ga nisu izabrali jer dijele njegovu opsesiju s opskurnim austrijskim ekonomistima niti njegove luđe ideje poput legalizacije prodaje ljudskih organa. Izabrali su ga da stabilizuje privredu, prvenstveno da obori inflaciju. Ako to bude u mogućnosti, mogao bi osigurati širu podršku za svoju agendu. Ali sada kada je na funkciji, mora se boriti s institucionalnim i strukturnim ograničenjima, kao što su dug, duboka disfunkcija u javnoj upravi i protivljenje Peronista, koji imaju širu bazu i više mjesta u zakonodavstvu od njegove vlastite stranke. To ga prisiljava da sklapa dogovore sa strankama desnog centra, istim onim koje je osudio u predizbornoj kampanji kao dio argentinske korumpirane "kaste". Ovo će imati umjereni utjecaj na njegov dnevni red na funkciji. Predviđam da će na kraju vladati kao tipični konzervativni argentinski predsjednik, što znači smanjiti socijalnu potrošnju i nanijeti štetu siromašnima, opteretiti zemlju neodrživim dugom koji će sljedeća vlada platiti, i napustiti funkciju sa 20 posto podrške.

Zašto SAD još uvijek drže Kubu pod sankcijama nakon toliko decenija?

To je jednostavno unutrašnja politika. Nijedna ozbiljna osoba u SAD-u ne misli da su sankcije dobre. Ono što je najvažnije, one nanone štetu svim kubanskim građanima, a da pritom nisu izvršili pravi pritisak na kubansku vladu. I uskraćuju američkim kompanijama trgovinskog partnera. Ali što je najgluplje, oni kubanskoj vladi daju jednostavan alibi za vlastito loše upravljanje i autoritarnost. Za sve probleme zemlje mogu okriviti SAD. Ali postoji moćan glasački blok antikomunističkih kubanskih Amerikanaca u Južnoj Floridi koji zahtijevaju da se sankcije održe, i članova Kongresa čija je politika zaglavljena u Hladnom ratu. I kao i kod mnogih pitanja u SAD-u, mala, ali organizirana konstitutivna grupa koja strastveno brine o jednom pitanju može se snaći, protivno interesima veće neorganizirane većine kojoj je malo stalo do tog pitanja.