Amerika nije prva: Pola vijeka demokratije koju je Washington učio od drugih
Davna 1965. godina bila je prekretnica za vlasti u Washingtonu i državljane Sjedinjenih Američkih Država koji su do tada smatrani građanima drugog reda. Pored prijašnjih pokušaja federalne vlasti da svim građanima osigura pravo glasa, de facto to je bilo gotovo nemoguće, pogotovo u južnim državama.
Naime, do prije 50 godina, prosječni Afroamerikanac mogao je glasati pod strogim uslovima kao što su testovi pismenosti, testovi visine morala, dokazivanje vlasništva, pa i dokazivanje da su glasačevi preci učestvovali u izbornom procesu.
Jasno je da su uslovi bili praktične barijere za odobravanje prava glasa Afroamerikancima i drugim manjinama čiji su preci bili robovi i time odsutni iz izbornog procesa, čije je vlasničko pravo bilo izuzetno ograničeno, čija je pismenost bila vrlo niska, a o testovima za moral da i ne govorimo.
Ipak, naslovnice listova u najmoćnijoj državi svijeta donose priču o procesu koji je potpisom predsjednika Lyndona Johnsona otpočeo prije 50 godina, a koji je tokom niza amandmana učvrstio ljudsko pravo naloženo u Ujedinjenim nacijama još 1948. godine.
New York Times i The Atlantic pišu kako je nakon 50 godina Zakon o pravu glasa poznat kao Voting Rights Act pod prijetnjom nekih južnih državnih legislativa koje Latinoamerikancima i Afroamerikancima ograničavaju pristup glasačkim mjestima. CBS piše kako je Washington dužan "renovirati" zakon, a Forbes ističe zanimljivu činjenicu da ni sam Barack Obama ne bi pobijedio, a pogotovo ne u Virginiji i Sjevernoj Carolini, da se nije desio Zakon koji je stupio na snagu 6. augusta 1965. godine.
I dok se SAD očigledno i dalje bori sa južnjačkim rasizmom u bijelim rukavicama (npr., slučaj zastave Konfederacije u Južnoj Carolini), valja podsjetiti na države koje puno duže gaje demokratsku tradiciju od danas najmoćnije zemlje svijeta.
Novi Zeland je još kao britanska kolonija 1893. godine u okvir glasačkih prava uvrstio žene zaokruživši tako sve punoljetne građane bez obzira na porijeklo, boju kože i spol. Dok je još bila u sastavu carske Rusije, Finska je 1906. godine uključivanjem žena napravila puni krug u osiguravanju prava glasa za sve svoje punoljetne građane.
Univerzalno pravo glasa Norveška je uvela 1913. godine, dok je Danska učinila isto dvije godine kasnije. Poljska je uvela puno glasačko pravo 1918. godine, Njemačka, Holandija i Švedska 1919. godine, Irska 1923. i Ujedinjeno Kraljevstvo 1928. godine.
Četrnaest drugih zemalja su do 1965. godine uvele univerzalno glasačko pravo svojim građanima – pravo da biraju i da budu birani.
Sasvim je sigurno da se zakoni, gotovo po pravilu, tek kroz određeni vremenski period uspijevaju sprovesti u svom punom kapacitetu. Sasvim je sigurno i da su sve države naišle na probleme i na težak proces aplikacije svojih zakona o pravu glasa. Ali je također sasvim sigurno da su prije SAD-a u tu bitku krenule države koje se gotovo nikada ne nazivaju "bastionom demokratije".
Iman Šemić u utrci za fotomodel FBiH: Otkrila nam je kako teku pripreme za ovu svečanost
