Arapsko proljeće 10 godina poslije: Da li je san o demokratiji bio samo utopija

Ekonomska kriza dovela je i do rasta broja siromašnih osoba što je opet za sobom donijelo i veći broj osoba koje jednostavno žele otići iz Tunisa, a najveći val migranata iz ove države trenutno se kreće prema jugu Italije odakle žele nastaviti dalje put prema EU.

Ono što također zabrinjava jeste podatak da sve više mladih osoba iz Tunisa postaju članovi džihadističkih organizacija koje svoje frakcije imaju duž cijelog sjevera Afrike zbog čega je u posljednjih nekoliko godina Tunis prozvan leglom džihadista.

Šta je ostalo od Libije nakon Gadafija?

Druga država koja je na neki način obilježila Arapsko proljeće jeste Libija. Potraga i lov na tadašnjeg predsjednika Muammara Gadafija rezultirao je njegovim ubistvom što je Libiju uvelo u stanje građanskog rata i na korak od proglašenja propalom državom.

Da zapravo niko nije znao šta učiniti nakon odlaska Gadafija dovoljno govori i rečenica Baracka Obame koji je izjavio da je njegova najveća greška upravo ta što Libiju nije pripremio za period nakon Gadafija.

Nakon njegovog ubistva, Libijom su počele gospodariti različite frakcije koje su vrlo brzo državu podijelile na istočni i zapadni dio uz sveprisutnu tzv. Islamsku državu koja je također imala svoje ogranke u Libiji.

Danas, Libija predstavlja državu podijeljenu između interesa Vlade nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju i Libijske vojske predvođene Khalifom Haftarom sa sjedištem u Tobruku.

Nakon 10 godina, Libija je uz nekoliko mukotrpnih pregovora dobila vladu koja bi bar na papiru trebala predstavljati jedinstveno upravljačko tijelo s obzirom da je sastavljena od političara iz različitih dijelova Libije.

Međutim, njen sastav već je naišao na otpor frakcija istočne Libije što dovoljno govori o tome kako će nova vlada imati izuzetno težak zadatak ujedinjenja države.

Egipat pod čeličnom vladavinom Sisija

Egipat je proteste također započeo 2011. godine s ciljem rušenja dugogodišnjeg lidera Hosnija Mubaraka. Na njegovo mjesto, nakon demonstracija, stigao je član pokreta Muslimansko bratstvo Mohamed Morsi. Morsijeva vladavina bila je kratkog daha te je nakon vojnog udara na njegovo mjesto stigao general Abdel Fattah Sisi koji državom vlada od 2014. godine.

Njegov dolazak dodatno je produbio razlike u Egiptu, a kako navode brojni aktivisti iz Egipta, Sisijeva vladavina trenutno predstavlja znatno gori politički proces od onog kojeg je vodio Mubarak.

Od dolaska na vlast, Sisi Egiptom vlada čeličnom pesnicom što je dovelo do hapšenja brojnih opozicionara, novinara, političkih neistomišljenika čime su ljudska prava u ovoj zemlji znatno narušena.

"Egipćani su 2020. nastavili živjeti pod oštrim autoritarnim stiskom vlade predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija. Desetine hiljada vladinih kritičara, uključujući novinare i dalje su u zatvoru zbog politički motiviranih optužbi, a mnogi u dugotrajnom istražnom zatvoru", navodi se u izvještaju HRW-a.

Je li proljeće umrlo u Jemenu i Siriji?

I dok je nada u mogućnost promjena u Tunisu, Libiji i Egiptu bar do nekog momenta bila aktuelna, nada za svakom promjenom i pozitivnim pomacima nakon Arapskog proljeća definitivno je sahranjena početkom demonstracija protiv vlasti u Jemenu i Siriji državama koje su danas u gorem položaju nego 2011. godine.

U Siriji, koja se nalazi u fazi građanskog rata od 2011. godine, do danas, u sukobima je poginulo više od 387 hiljada ljudi, a 200.000 vodi se kao nestalo.

Sukob koji se 2011. godine vodio između sirijske opozicije i snaga odanih predsjedniku Assadu, vremenom se pretvorio u poligon u kojem su snage odmjeravali apsolutno svi regionalni i svjetski akteri računajući i tzv. Islamsku državu koja je potpuno uništila dijelove države i iskoristila potpunu destabilizaciju države.

S druge strane, Jemen je, potaknut dešavanjima u Egiptu i Tunisu, doživio također svojevrsno Arapsko proljeće koje je dovelo do smjene Ali Abdulaha Saleha koji je vladao državom 33 godine. Nakon smjene Saleha, zemlja je počela pucati po šavovima te su se počele javljati brojne grupacije koje će 2014. Jemen uvesti u građanski rat koji danas slovi za najveću humanitarnu krizu 21. stoljeća i sramotu modernog svijeta.

Država je danas podijeljena između šiitske grupacije Hutija koji vode sukobe sa Saudijskom Arabijom, Al Qaide koja ima jedno od najjačih uporišta upravo u ovoj državi te snaga predsjednika Mansura Hadija.

Kriza i šestogodišnji rat doveli su do toga da je više od 2 miliona djece u ovoj državi pothranjeno, a 12,4 miliona treba određeni vid humanitarne pomoći.

Pored ovih zemalja, tokom 2019. i 2020. godine, arapske zemlje ponovno je zahvatio val protesta koji su mnogi prozvali "Arapskim proljećem 2".

Protesti su prije svega potaknuti ekonomskim problemima koji su pogađaju većinu zemalja naročito u pandemiji koronavirusa, a demonstracijama su se pridružili i ljudi u Sudanu, Libanu i Alžiru.

Svi protesti i dalje su aktivni, ali Arapsko proljeće daleko je od nečega što se može nazvati uspješnim projektom. Države i nakon "buđenja demokratije" i dalje proždire korupcija i slaba ekonomska razvijenost što je dovelo i do velikog broja nezaposlenih mladih ljudi koji budućnost vide u drugim državama.

Iako je cijeli proces u začecima obećavao, arapske zemlje danas su podjeljenije nego što su to bile prije 2011. godine, a proces koji se potencirao kao Arapsko proljeće sve više dobija prizvuk Arapske zime kojoj se ne nazire kraj.