Assad nije prvi, Rusija je kroz historiju brojne saveznike ostavila na cjedilu: To je poruka za mnoge u BiH
Ruska sklonost napuštanju saveznika nije nova pojava. Historija je prepuna primjera gdje je Moskva, vođena vlastitim interesima, ostavljala svoje partnere na cjedilu, što je za te države često imalo katastrofalne posljedice.
Tokom Hladnog rata, Sovjetski Savez podržavao je brojne režime i revolucionarne pokrete širom svijeta, ali ta podrška rijetko je bila dugoročna ili bezuslovna. Primjera radi, Egipat pod vodstvom Gamala Abdela Nasera u početku je bio ključni saveznik Moskve na Bliskom istoku.
Historijski obrasci izdaje
Sovjetski Savez pružio je ogromnu vojnu pomoć Egiptu, uključujući isporuku oružja i izgradnju Asuanske brane, ali odnosi su se naglo pogoršali nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, kada je Izrael porazio arapske saveznike uključujući Egipat. Moskva je tada smanjila podršku i preusmjerila pažnju na Siriju, ostavljajući Egipat da se bori s posljedicama vojnih poraza i gubicima teritorija.
Slična sudbina zadesila je i revolucionarne pokrete u Africi. Angola, Mozambik i Etiopija bili su među državama koje su imale značajnu sovjetsku podršku u svojim antikolonijalnim i socijalističkim revolucijama. Međutim, krajem 1980-ih, kako su ekonomski problemi pritisnuli Sovjetski Savez, Moskva je povukla pomoć, ostavljajući te zemlje u stanju političke nestabilnosti i ekonomskog kolapsa. U Angoli je, na primjer, sovjetsko povlačenje omogućilo eskalaciju građanskog rata, dok su se protivničke strane nastavile oslanjati na pomoć Zapada i Kube.
Još jedan upečatljiv primjer jeste odnos sa Kubom. Tokom Hladnog rata, Fidel Castro bio je jedan od najvjernijih saveznika Moskve, a Sovjetski Savez je Kubi pružao ogromnu ekonomsku i vojnu podršku. Međutim, pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza ostavili su Kubu bez ključnog partnera. Moskva je brzo prekinula ekonomske subvencije koje su bile temelj kubanske privrede, što je dovelo do tzv. "Specijalnog perioda" – vremena ozbiljne ekonomske krize i nestašica koje su pogodile kubanski narod.
Jedan od najupečatljivijih primjera izdaje saveznika jeste Afganistan. Sovjetski Savez je 1979. godine vojno intervenirao kako bi podržao komunistički režim u Kabulu, koji se suočavao s rastućim otporom mudžahedina. Sovjetska vojska ostala je u Afganistanu gotovo deset godina, ali se suočila s velikim gubicima i rastućim otporom, potpomognutim finansijskom i vojnom podrškom Zapada, Saudijske Arabije i Pakistana mudžahedinima. Godine 1989., suočen s ekonomskim kolapsom i padom domaće podrške, Sovjetski Savez povukao je svoje trupe, ostavljajući afganistansku vladu bez ključne vojne i logističke podrške. Do 1992. godine, komunistički režim u Kabulu je pao, a zemlja je utonula u građanski rat.
U novije vrijeme, situacija u Siriji prati ovaj obrazac. Ruska intervencija 2015. godine spasila je režim Bashara al-Assada od neposrednog kolapsa, ali kada su pobunjenici, uz podršku Turske i drugih regionalnih aktera, ponovo stekli prednost, Moskva se povukla u pokušaj da sačuva vlastite interese. Iako je godinama tvrdila da je Assad ključni partner, Rusija je na kraju igrala ključnu ulogu u njegovom povlačenju s vlasti, demonstrirajući spremnost da žrtvuje dugogodišnje saveznike radi očuvanja svojih vojnih baza u Tartusu i Hmeimimu.
Svi ovi primjeri jasno pokazuju da je Rusija, bez obzira na retoriku o "vječnim prijateljstvima" i "strateškim partnerstvima", vođena pragmatizmom koji često ostavlja njene saveznike izloženima, prepuštene samima sebi u presudnim trenucima.
Geopolitičke poruke za Bosnu i Hercegovinu
Za Bosnu i Hercegovinu, koja je često svjedok miješanja Rusije u unutrašnje političke procese, ova situacija nosi jasnu poruku. Ruska podrška može izgledati privlačno akterima koji žele izazvati status quo, ali takva podrška često dolazi s visokim rizikom. Raniji primjeri pokazuju da Moskva koristi saveznike kao sredstva za svoje ciljeve, bez dugoročne lojalnosti ili obaveza prema njima.
Bosanskohercegovačka javnost, primarno pojedini politički lideri, trebali bi razmotriti historijske pouke iz ruske politike. Iako se Rusija često pozicionira kao alternativa Zapadu, njeni savezi su oportunistički i često završavaju kada je to u interesu Kremlja.
Rusija je kroz historiju koristila strategiju očuvanja utjecaja kroz vojnu prisutnost i političke manipulacije. Međutim, takva strategija ima svoje granice, naročito kada se saveznici, poput Assada, pokažu slabima i nesposobnima da samostalno opstanu. Ovo postavlja pitanje: kako dugoročno može opstati ruski utjecaj u regijama koje se sve više oslanjaju na višepolarnu diplomaciju i ekonomske interese drugih velikih sila?
Ovo je jasna poruka i pojedinima u BiH. Trebali bi se fokusirati na partnere koji nude stabilnost i dosljednost, umjesto na one koji u presudnim trenucima biraju sopstvene interese. Historija je pokazala da Moskva nije saveznik kojem se može vjerovati, a najnoviji razvoj događaja u Siriji samo je još jedna potvrda toga.
