Bernard-Henri Lévy o ratu o kojem se šuti: Spasite nigerijske kršćane od vjerskog čišćenja

Doputovao sam u Godogodo u samom središtu zemlje, gdje sam snimio susret s lijepom ženom Jumai Victor koja nema jednu ruku. To nije odmah primjetno zbog njenog specifičnog načina stajanja - bočno.

Bila je to noć 15. jula. Fulani su došli na svojim motociklima uzvikujući "Allahu Ekber". Palili su kuće i ubili četvero njene djece. Kada je na nju došao red, primijetili su da je trudna, što je među njima izazvalo raspravu: neki nisu htjeli da joj stomak bude rasječen pa su napravili kompromis - odsjeći će njenu ruku, kao što to rade mesari. Počet će sa prstima pa preći na šaku, podlakticu i ostalo. Ona se prisjetila događaja bez vidljivih emocija, brzo, gledajući u prazninu, kao da je umjesto ruke ostala bez lica. Seoski starješina, koji mi je prevodio njene riječi, imao je knedlu u grlu i suze na licu.

Krenuo sam prema sjeveru u Adan, u regiju Kagoro, gdje sam zabilježio priču druge žene Lyndije David, koja je preživjela masakr.

U jutro 15. marta u njeno selo je došla vijest da Fulani prave nered u njihovoj blizini. Ona se pripremala za odlazak u crkvu, a njen suprug je s drugim muškarcima krenuo na brdo kako bi čuvali stražu. Rekao joj je da sklonište potraži kod sestre u susjednom selu.

Prve noći probudila ju je buka. Izašla je iz kuće i shvatila da je okružena vatrom. Pokušala je pobjeći. Jedan Fulani joj je stao na put, a drugi je zaustavio. Gdje god da krene, Fulani su stezali obruč. Iz tame se čuo glas koji joj je na njenom jeziku ponudio pomoć: "Prođi ovuda". Povjerovavši glasu biva napadnuta: odsjekao je njena tri prsta, posjekao je mačetom po vratu i upucao.

Pomislivši da je mrtva ili da umire, polio ju je benzinom i zapalio. Nekoliko sedmica kasnije, prekrivena otvorenim ranama, došla je do svoga sela. Fulani su ga sravnili sa zemljom ubivši 72 osobe, uključujući njenog muža.

U mjestu Daku posjetio sam vandaliziranu crkvu. Imala je srušen krov i crnu garež na mjestu gdje je nekada stajao krst. Na periferiji mjesta Jos naišao sam na netaknutu crkvu, a na njenom trgu vidio sam grupu pokrivenih djevojčica obučenih u bijelo. Pojavio se muškarac koji je počeo vikati na mene rekavši na engleskom jeziku kako nemam šta raditi tu. Bio je to Turčin zadužen za gradnju vjerskih škola na sjeveru i u središtu države, koje pohađaju kćerke pripadnika naroda Fulani.

Tog dana sam uz pratnju policije obišao područje širine 30 kilometara. Uništene ceste, mostovi i kuće u čijoj razorenoj sjenci se, među kuhinjskim predmetima, može vidjeti trag pepela i krvi. Drveće je ogoljeno do stabala, a polja kukuruza truhnu, jer nijedan kšrćanin nije ostavljen živ - ili se oni živi ne usuđuju doći i brati.

U daljini se vide bijele mrlje. To su životinje zbog kojih su seljani otjerani. Stada posjeduju naoružani pastiri Fulani koji nisu htjeli razgovarati. Biskup iz Josa ostao je bez svojih životinja, jer su mu ih Fulani oteli pod prijetnjom uz pušku na čelu. Spasila ga je njegova vjera i helikopter koji je tada otjerao napadače.

Biskup mi je predočio šablon događaja koji ukazuju, sve više i više, na etničko i vjersko čišćenje. Fulani stižu najčešće noću, bosi, tako da ih niko ne čuje, osim kada nisu na motociklima. Ponekad seljane upozori pas, a ponekad stražar.

Dolaze u stampedu i oblaku prašine, glasaju se divljim uzvicima kao da jedni druge žele ohrabriti. I tada, prije nego seljani uspiju pobjeći, Fulani ulaze u kuće, mašu mačetama, love, traže trudne žene, pale, ruše i siluju. Ne ubijaju uvijek sve koje stignu, jer u određenom trenutku stanu, izrecituju ajet iz Kur'ana, okupe stoku od seljana i nestanu u pravcu iz kojeg su došli. Preživjele ostavljaju da šire priču i strah od sela do sela, priču o Fulanima koji se boje samo Boga i koji su sposobni za sve.

Lideri sedamnaest kršćanskih zajednica sreli su se sa mnom u gradu Abuja. Neki su putovali danima, zaobilazeći barikade i krijući se tokom noći. Došli su sa svjedocima, njih 40-ak preživjelih muškaraca i žena. Jedan preživjeli sa sobom nosi USB, jedan pismeno svjedočanstvo, jedan folder pun fotografija.

Proslijedit će ih ne kao bocu u moru, nego direktno u ruke neznanih ljudi za koje se nadaju da će proširiti vijest i biti nositelji priče o patnji. Uzeo sam dokumente i divim se ulozi ljudi koji su mi ih s povjerenjem dali. Da li će ove fotografije biti sjeme sjećanja na užas koji se dešava?

Preživjeli potvrđuju ono što mi je govorio biskup iz Josa. Unakažene žene. Nijemi čovjek koji je natjeran da se odrekne svoje vjere prije nego je sasječen mačetom. Djevojka koju su udavili lančićem na kojem je bio krst. Druga je slomljena uz stablo drveta ispred svoga doma.

Sve ih spaja zlo koje ne može da se shvati. Da li je ono propovijedano u džamijama radikalnih grupa koje niču jednakom brzinom kao što crkve bivaju spaljene? Da li je sve umno djelo zlih pastira? Ili je sve samo divlji čovjek, plod zle magije?

Kako god bilo, ovo je pravi rat koji vode Fulani u kojima vidim prošireni Boko Haram. Zločin Fulana skrivena je šuma koja se ne vidi od drveta Boko Harama i čini se da ih niko nije svjestan. Dvije grupe su povezane, a dokazi se nalaze u svjedočanstvima o instruktorima Boko Harama koji uče Fulane da rukuju oružjem.

Fulani ne priznaju granice. za razliku od Boko Harama, oni predstavljaju divljaštvo usmjereno protiv nevjernika, kršćana, ali i muslimana u Nigeriji, Čadu, Nigeru, Kamerunu i šire.

Često seljane zapadno od Josa razoruža državna vojska, jer njihova oružja koja koriste u odbrani (koplja, bodeži, praćke i bičevi) nije legalno posjedovati. Računao sam udaljenost nekih napadnutih sela od vojnih baza čiji su vojnici mogli da ih zaštite. Vojnici ne bi pristigli u pomoć, a kada bi došli, tada bi već bilo kasno. Tvrdili bi da nisu primili poziv za pomoć, da nisu primili naredbu ili da su kasnili zbog neprohodne ceste. Moj vozač je rekao kako misli da vojska radi Fulanima. "Oni idu ruku na ruku", rekao je.

Dalyop Salomon Mwantiri, jedan od rijetkih advokata koji zastupa žrtve, kaže da to nije čudno, jer su čelnici sigurnosnih snaga i paravojski pripadnici Fulana. Starješina iz područja Josa kaže da je i sam predsjednik Buhari, afrička mješavina Erdogana i Muhameda bin Salmana, zapravo Fulani.

Veza je i dokazana u slučajevima poput napada Fulana na selo Nkiedonwhro. Vojska je došla prije napada da naizgled upozori građane. Savjetovala je ženama i djeci da se sakriju u školu što su seljani i učinili. Vojnik je ispalio metak u zrak čime je dao signal. U daljini čuo se pucanj kao odgovor. Vojnici su potom navodno krenuli u potjeru za izgrednicima. Ali, prema svjedočanstvu, Fulani su se pojavili, ušli u školu i otvorili vatru.

U selu Kwi čuo sam priču o tri groba. Mladići su 20. aprila odbili napad Fulana. Vojska je došla kasno i umjesto da krene za napadačima, uhapsila je više mladića pod optužbom za izazivanje nasilja. Četrnaest ih se vratilo, a trojica su odvedena i ubijena, a njihova tijela su korištena u praktičnoj nastavi studenata medicine u lokalnoj bolnici. Kada je bolnica pitala lokalne vlasti šta da radi s tijelima kada su seljani počeli da postavljaju pitanja, došao je odgovor: "Radite šta hoćete. Ako ćete ih zakopati, ne postavljajte obilježja".

Sreo sam se i s Fulanima. Prvi put slučajno, kada smo naišli na barikadu i kućicu u kojoj su bila dvojica muškaraca. Mlađi je nosio kožnu jaknu s ispisanim tekstom na arapskom i turskom. "Ovo je zemlja Fulana, sveta zemlja Usmana Dan Fodija, našeg kralja, i vi bijelci ne možete ući", rekao je. Fodio je bio kreator kalifata Sokoto prije 200 godina i čini se da sjećanje na njega nije nestalo.

Drugi susret bio je u selu odsječenom od svijeta. Iz kuća su izašla djeca i žene pokrivene od glave do pete. Muškarac se pojavio niotkuda i optužio nas da špijuniramo njihove žene u vrijeme petka kada su muževi u džamiji. "To Kur'an zabranjuje". Nosio je majicu sa svastikom i pitao sam ga da li zna da taj simbol također nije u skladu s Kur'anom. Bio je zbunjen, ali se potom nasmijao i rekao kako je svjestan "njemačkog znaka", ali da misli da su svi ljudi braća, osim nekih koji mrze muslimane.

Sreo sam ih i na pijaci u Lagosu. Jedan koji je bio najpričljiviji kazao je da su kršćani psi i djeca pasa, da su to izdajnici koji su preuzeli vjeru bijelaca i da za njih ovdje nema mjesta.

Profesionalni dezinformatori će reći kako je nasilje sporadično i dio "etničkih ratova" koji postoje širom Afrke. Pretpostavljam da će naći i slučajeve napada na Fulane. Ali na kraju ovog putovanja imam osjećaj da sam ponovo u 2007. godini kada se smrt sijala selima Darfura. Još dalje, u Južni Sudan. Ili još dalje - u 1994. godinu i Ruandu.

Da li ćemo dozvoliti da se u Nigeriji ponovi historija. Hoćemo li čekati, kao i obično, da tragedija prođe pa da je uočimo? Hoćemo li mirno gledati kako islamski ekstremizam otvara novi front u Africi, tamo gdje Abrahamova djeca vijekovima žive zajedno? To je suština kampanje za spas kršćana Nigerije koju sam pokrenuo.