Cvijeće pred strahotom rata pada u drugi plan: Kako Ukrajinke u izbjeglištvu preživljavaju Dan žena

Ksenijinu sudbinu, ali i još stotina hiljada žena koje su pobjegle iz Ukrajine dijeli i Nastja koja kaže da putuje s dvoje djece i da su svoju domovinu napustili zbog opasnosti i straha koji je donio rat.

Ispričala je da njeno mlađe dijete ne shvata šta se dešava te da misli da samo idu na putovanje - jedno vrlo neudobno putovanje - kao i da često plače uzvikujući: "Gdje smo? Želim ići kući, želim ići tati!"

Kazala je i kako je djeca nerijetko pitaju zašto nemaju stolice ili sjedišta jer su tokom putovanja vozom morali sjediti na podu te da u izbjegličkim centrima spavaju na podu.

Desetogodišnja kćerka malo bolje razumije šta se dešava pa je pitala zašto su Rusi došli u njihovu zemlju. Govori nam da se želi vratiti u školu kako bi vidjela prijatelje i porodicu.

Nastja navodi da ona i djeca idu kod sestre njenog muža, ali da se žele vratiti kako bi pomogli ponovo izgraditi svoj grad. Međutim, dok traje rat nemaju posao niti znaju kako u takvim uslovima mogu zaraditi novac.

Sudbine izbjeglica koje podsjećaju na već proživljeno

Invazija Rusije na Ukrajinu uzrokovala je da dva miliona stanovnika ove zemlje sigurnost potraži u susjednim državama Evrope. Među tih dva miliona najveći broj je žena i djece koje za ovaj Osmi mart imaju nešto drugačije želje i brige u odnosu na prethodnu godinu.

Ksenia i Nastja samo su lica u gomili onih žena koje ovog osmog marta neće dobiti ružu niti poljubac svog muža.

Njihove sudbine, ali i stotine hiljada drugih izbjeglica koje s tek pokojom torbom na ramenu i djecom s igračkama u naručju bježe iz pakla rata neopisivo podsjećaju na one koje su prije trideset godina doživjeli i ljudi ovih prostora.

U uslovima rata rijetko je kome stalo do obilježavanja bilo kakvog praznika, a to najbolje znaju građani Bosne i Hercegovine. Kako je Dan žena izgledao u Sarajevu 1993. godine zabilježio je Srđan Vuletić u dokumentarcu "8. mart u ratu", gdje su primat nad ružama i poklonima zauzeli kanisteri za vodu.

"S obzirom na to da je rat ne možemo imati nekih posebnih želja", govori djevojka u dokumentarcu te naglašava kako još uvijek čekaju na prvu čestitku.

Na pitanje da li se 8. mart računa i u ratnim uslovima jedan od prolaznika kazao je da ne, dok druga žena govori kako se sprema da od vojnika za Dan žena traži dva kanistera vode.

Na ulicama Sarajeva tada se mogao vidjeti poneki prodavač cvijeća, a danas su Ukrajinskoj Odesi vojnici svojim sugrađankama simbolično dijelili cvijeće.

Žene koje su preživjele devedesete bježeći od rata ili spašavajući "živu glavu" dok padaju granate najbolje razumiju ono kroz šta danas prolaze Ukrajinke. Život uprkos ratu ne staje, a primat u odnosu na slavlja i praznike preuzima želja za preživljavanjem i opstankom.