Da li je Kina u stanju dosegnuti ekonomsku, političku i ideološku snagu Amerike
"U martu je glavni kineski diplomata Yang Jiechi dospio na naslovnice kada je američkim dužnosnicima na samitu na Aljasci rekao da 'nemaju pravo razgovarati s Kinom s pozicije moći'. Čak i nakon godina pojačanih napetosti između Pekinga i Washingtona, ta se primjedba činila neobično oštrom", piše Xuetong.
On ističe da Jungova izjava odražava promjenu paradigme u Pekingu, koji želi stati ukraj neupitnoj američkoj dominaciji. Pokušaj Bidenove administracije da izoluje Kinu, Peking smatra ozbiljnom prijetnjom i radi na više frontova da bi smanjio američku agresiju i pritisak. Dodaje da rast samopouzdanja Pekinga ne znači da će izazvati Washington u svakoj pojedinoj domeni.
"Kina odbacuje američko vodstvo u nekim pitanjima, ali kao zemlja u razvoju ograničit će konkurenciju na područja u kojima smatra da ima prednost, poput borbe protiv Covida-19, smanjenja siromaštva, trgovine, međunarodne infrastrukture i razvoja, digitalnih platnih sistema i 5G tehnologije. S druge strane, postpandemijska Kina učinit će da se njen glas čuje odlučnije nego prije i snažno će se usprotiviti bilo kakvom pokušaju da ga se obuzda", tvrdi Xuetong
U nastavku kaže da se Kina za razliku od SAD-a puno bolje snašla tokom pandemijske krize i da je jedina ekonomija koja je rasla tokom protekle godine. S tim u vezi kineski BDP je 2020. godine dosegao 71 posto američkog BDP-a, u odnosu na 66 posto u 2019. godini.
Multipolarni svijet
"Unipolarni poredak pod vodstvom SAD-a nestaje, njegova je propast ubrzana usponom Kine i relativnim padom Sjedinjenih Država. Na njegovo će mjesto doći multipolarni poredak, u čijoj će srži biti američko-kineski odnosi."
Ipak, prema autorovom shvatanju, kineska snaga ima svoja ograničenja, što pokazuje njen BDP po stanovniku, koji je daleko iza razvijenih ekonomija (Međunarodni monetarni fond stavlja kineski BDP po stanovniku za 2020. na samo 10.484 dolara, u poređenju sa 40.146 dolara za Japan, 45.733 dolara za Njemačku i 63.416 dolara za Sjedinjene Države). S tim u vezi Kina ima "dvostruki identitet". Kao zemlji u razvoju njoj još uvijek nedostaju resursi potrebni da bude svjetski lider, ali kao velika sila ona neće slijediti vodstvo Sjedinjenih Država, što će neupitno izazvati nadmetanje s Washingtonom.
"Uzmite pitanje ideološkog rivalstva. S jedne strane, Kina ne želi oblikovati odnose sa Zapadom u stilu hladnog rata. Lideri u Pekingu vjeruju da bi ideološki ekspanzionizam u sovjetskom stilu mogao izazvati reakciju koja bi mogla ometati daljnji rast njihove zemlje, a oni ne očekuju da njihova ideologija postane popularna poput zapadnog liberalizma danas. Zbog toga insistiranje da je Kina zemlja u razvoju 's kineskim karakteristikama' fraza koja pretpostavlja da se njen politički sistem i model upravljanja ne mogu izvoziti u druge zemlje."
Osporavati univerzalnost zapadnih vrijednosti
Ipak, Kina će osporavati shvatanje da zapadne političke vrijednosti imaju univerzalnu vrijednost. S tim u vezi postoje razlike u razumijevanju pojmova. SAD definiše demokratiju i slobodu u smislu mogućnosti slobodnih izbora i individualnih prava, dok Kina iste pojmove tumači kao pitanje socijalne sigurnosti i ekonomskog razvoja.
Cilj Pekinga je da u međunarodnim odnosima prevlada multilateralizam, odnosno da od ostalih svjetskih sila uživa jednakost i obostrano poštovanje.
"Kineska se ekonomska politika također mijenja, potaknuta i pandemijom, koja je otkrila ranjivost svjetskih lanaca snabdijevanja, i američkim pokušajima ekonomskog razdvajanja. Zapravo, kineska vlada vjeruje da će protekcionizam, usporavanje svjetske ekonomije i smanjenje svjetskih tržišta nadživjeti pandemiju. Prema novoj strategiji 'dvostruke cirkulacije', koja je predstavljena na visokom sastanku Kineske komunističke partije u maju 2020., Peking želi smanjiti svoju zavisnost o stranim tržištima. Cilj je ojačati masovno kinesko unutrašnje tržište i izgraditi robusne domaće lance snabdijevanja, distribucije i potrošnje, smanjujući tako ranjivost zemlje na vanjski ekonomski pritisak, posebno Sjedinjenih Država."
Vojna strategija Kine se neće mijenjati, ističe autor. Cilj je da Narodnooslobodilačka vojska Kine bude spremna za rat u svakom momentu, forsirajući kvalitet nad kvantitetom, cyber mogućnosti u odnosu na konvencionalnu snagu i oružane sisteme temeljene na umjetnoj inteligenciji. Ipak, za razliku od SAD-a, kineska vojska nema dovoljno ratnog iskustva, jer nije bila u direktnoj borbi još od 1989. godine.
Stvaranje široke koalicije protiv Kine
"Napadi Bidenove administracije na ekskluzivni multilateralizam, to jeste, njeni pokušaji stvaranja koalicija temeljenih na problemima u odnosima s Kinom u vezi s tehnologijom i ljudskim pravima, sigurno će biti poseban izvor napetosti u godinama koje dolaze. Peking ovo smatra najozbiljnijom vanjskom prijetnjom svojoj političkoj sigurnosti i najvećom zaprekom nacionalnom jačanju. Takve koalicije pod vodstvom SAD-a prepreka su na putu Kine prema tehnološkoj superiornosti, a slične ideološke koalicije potaknut će secesioniste u Hong Kongu, Tajvanu, Tibetu i Xinjiangu. Oboje uključuju ključne interese kojima Kina neće popuštati."
S tim u vezi, ističe Xuetong, Peking nastoji jačati bilateralnu stratešku saradnju i već je to pokazao, slanjem ministra odbrane na Balkan i ministra vanjskih poslova na Bliski istok. To je rezultovalo, između ostalog, potpisivanjem 25-godišnjeg strateškog sporazuma s Iranom, koji podrazumijeva 400 milijardi dolara kineskih investicija u Iran. Peking se nada da će nadmetanje s Washingtonom biti ograničeno na ekonomsku sferu i da će izbjeći vojne sukobe, mada rizik za sukob u vezi s Tajvanom konstantno raste.
"Prije dvije godine, prije nego što su postali visoki dužnosnici za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji, Kurt Campbell i Jake Sullivan pisali su o odnosima s Kinom. 'Osnovna greška angažmana', napisali su, 'bila je pretpostaviti da bi to moglo dovesti do temeljnih promjena u kineskom političkom sistemu, ekonomiji i vanjskoj politici.' Realniji cilj, istakli su, bio je tražiti 'stabilno stanje suživota pod uvjetima povoljnim za američke interese i vrijednosti". To gledište nije previše udaljeno od Wangove nade da bi se obje strane trebale uključiti u "zdravu konkurenciju', koja se temelji na 'poboljšanju samoga sebe i osvjetljavanju druge strane, a ne na međusobnim napadima i igri s nultim zbirom'. Ako ni Peking ni Washington ne namjeravaju ostvariti potpunu dominaciju, njihovo će suparništvo biti žestoko, ali blaže od egzistencijalnih borbi velikih sila dvadesetog stoljeća", zaključuje autor.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
