Dejtonski sporazum u fusnoti NATO dokumenta: Još jedna Pirova pobjeda Hrvatske
U hrvatskim medijima taj mogući "ustupak" Hrvatskoj predstavljen je kao velika pobjeda Zorana Milanovića, koji je samo dan ranije kritikovao NATO članice da njegovu zemlju "ne šljive ni pet posto". Danas je Milanović, ne tako slavodobitno kao pojedini mediji, izjavio da je zadovoljan, međutim iz njegove izjave nije jasno u kojem smislu je Hrvatska profitirala.
"Prvo, ne volim riječ zaprijetio, nisam zaprijetio, ali nakon šest dana ignoriranja i potpune gluhoće na našu molbu da se u završnoj deklaraciji uopće spomene Dejtonski sporazum kao osnova funkcioniranja Bosne i Hercegovine morali smo reći da ćemo se suprotstaviti konsenzusu. I razgovarao sam, nazvao me glavni sekretar oko 15 sati jučer i to je riješeno u pola minute. Što govori samo za sebe da je to trebalo biti riješeno puno ranije. Ali da, trebalo je šest dana dok nismo uspjeli isposlovati da se u završnu deklaraciju u pasusu o BiH uopće spomene 'Dayton Peace Accords' kao osnova funkcioniranja. To je mala stvar za ovaj samit. Vrlo marginalna, to je fusnota, ali za nas to je 'big foot' (veliki korak)", rekao je Milanović.
On je naveo da se u deklaraciji spominje Dejtonski mirovni sporazum, a pojedini mediji govore da je uključena i izborna reforma, međutim nema ni riječi o konstitutivnosti naroda. U bilo kojoj predstavljenoj varijanti interpretirati to kao političku pobjedu hrvatske diplomatije u najmanju ruku je naivno, jer se u niz navrata potvrdilo da ono što danas tvrde mediji bliski HDZ-u sutra sami demantuju.
Podsjetimo se da je samo mjesec ranije, a što liči na današnju sapunicu, Hrvatska dan pred održavanje sastanka Vijeća EU za vanjske poslove pustila informaciju da je Evropska unija prihvatila hrvatski "non paper" u kojem se spominju potreba promjene Izbornog zakona i famozni "legitimni predstavnici". Baš kao i danas, predstavili su to kao veliku pobjedu hrvatske diplomatije.
Istog dana Klix.ba je pisao da je riječ o Pirovoj pobjedi, jer nikakav tekst nije usvojen, a raniji stavovi zvaničnika EU nisu otišli dalje od formalnog traženja izborne reforme, uz spominjanje presude Evropskog suda za ljudska prava Sejdić-Finci. U prevodu, Evropska unija podržava reformu, ali ne na način kako to traži Hrvatska.
Kako tada, tako i danas Hrvatska je insistirala na promjeni Izbornog zakona, ali za njene ciljeve nije dovoljno samo spominjanje, već podrška "legitimnom predstavljanju". Bez toga ovo prvo nema nikakav značaj.
Izborni zakon se može promijeniti na hiljadu načina koji uopšte ne odgovaraju HDZ-u, jer i same presude Evropskog suda za ljudska prava negiraju presudu Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, samo što se to političkim spinovanjem predstavlja drugačije.
Da je Ustavni sud mogao zaštiti prava manjina i građana koji nemaju jednaka prava na svakom dijelu BiH, ne bi se niko ni žalio Evropskom sudu u Strazburu za kršenje ljudskih prava. Ustavni sud podržava principe koji su definisani u toku rata, odnosno štiti ustav koji je nastao silom oružja, ne nekakvim pravednim rješenjem.
Spominjanje Dejtonskog mirovnog sporazuma također ne vidimo kao bilo šta što će donijeti političku korist Hrvatskoj. Svi zajedno živimo stvarnost oblikovanu Dejtonom više od 25 godina, u kojem postoji Visoki predstavnik, koji je upravo svojim odlukama promijenio Izborni zakon na način koji ne odgovara HDZ-u niti hrvatskoj politici. Punih 20 godina hrvatska politika se žali na odluke Visokog predstavnika, a danas je "sretna" zbog Dejtona. Osim toga, prema Dejtonu svaki građanin Federacije može birati bilo kojeg od dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.
U stvarnosti sve deklaracije, pa i ova današnja, nemaju snagu, niti suštinski iskazuju želju da bilo šta promjene u Bosni i Hercegovini, pa ova praksa stalnih "pobjeda", čak i kad su one proizvod želja, a ne stvarnosti, više je izraz psihološkog pritiska koji Hrvatska vrši na bosanski politički faktor u nadi da im Bakir Izetbegović potpiše nešto što suštinski sami ne mogu izboriti.
Hrvatska ima jednu značajnu prednost, koja još uvijek očito nije polučila rezultat, a to je da se nalazi na izvoru informacija i da ima formalan upliv u politiku EU i NATO-a prema BiH, koji još ničim konkretnim nije valorizirala. Svako spominjanje BiH u Evropskoj uniji ili NATO-u prvo prolazi kroz filtere hrvatskih medija, tako da je prva informacija uvijek zamućena njihovim željama, a ne stvarnim namjerama EU i NATO-a. Na kraju, ne bismo se iznenadili da završna deklaracija bude u određenoj mjeri drugačija od onog što je danas objavljeno u pojedinim hrvatskim medijima.
