Diplomatski incident u Ankari dodatno je narušio već dovoljno krhko jedinstvo Evropske unije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika dosadašnjeg predsjedavanja Michela Charlesa je njegov aktivizam u diplomatiji. Više od svojih prethodnika, on testira koliki manevarski prostor ugovori Evropske unije daju predsjedniku Vijeća da oblikuje njenu vanjsku politiku.
To nije iznenađujuće, s obzirom na njegove dosadašnje rezultate dok je bio belgijski premijer, a prije toga ministar za međunarodni razvoj. Ali jučer, tokom posjete Turskoj, odnosno predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu, Michelove pretenzije na status međunarodnog državnika sklupčale su se i umrle.
Ono što je prozvano "Sofagate", trenutak kada je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen otkrila da je izostavljena u rasporedu sjedenja, predsjednika Evropskog vijeća Michela je izložilo kao amatera. U politici je malo starih aksioma poput "zavadi pa vladaj", ali Michel je izgledao kao da nikad za to nije čuo, piše Politico.
Ono što je moglo i trebalo biti povod za solidarnost EU, Michel i Von der Leyen su, na kraju krajeva, bili na zajedničkom putovanju radi davanja podrške zajedničkoj izjavi o politici prema Turskoj, pretvorilo se u još jedan poraz EU izazvan međuinstitucionalnim rivalstvom.
Samo bi naivan pregovarač očekivao najbolje od Erdogana i puno je razloga zašto je to Michael trebao znati, tvrdi Politico.
Tokom migracijske krize 2015.-2016., kada je Michel bio belgijski premijer, a time i član Evropskog vijeća, svjedočio je kako je turski predsjednik nadmudrio Evropsko vijeće i Evropsku komisiju. Dok je njemačka kancelarka Angela Merkel očajnički tražila dogovor da zaustavi protok migranata koji prelaze istočni Mediteran, Erdogan je prijetio tadašnjim predsjednicima vijeća i komisije - Donaldu Tusku i Jean-Claudeu Junckeru - da će pustiti veliki broj izbjeglica prema Grčkoj i Bugarskoj.
Dakle, iako je Erdogan možda bio pokretač jučerašnjeg diplomatskog razgovora, Michel nema opravdanje za neopreznost. Nije bio dužan igrati diplomatsku igru muzičkih stolica, niti se držati Erdogana i nije ustao - doslovno - za Von der Leyen.
Iza kulisa u institucijama EU trajat će istraga o tome kako se ikako dogodio ovaj diplomatski incident. Koji su bili neuspjesi u pripremi, nedostatak pažnje u smislu procedure i protokola? Kako to da o rasporedu sjedenja očito nije razgovarano?
Istraga bi mogla biti neugodna za ambasadora EU u Turskoj Nikolausa Meyer-Landruta, njemačkog diplomatu koji je bio savjetnik Merkel i koji je mogao spriječiti poniženje predsjednice Evropske komisije.
Ipak, ono što se događa iza kulisa vjerovatno je manje važno od onoga što je jučer objavljeno, Michelova nesposobnost rasuđivanja. Političaru koji trubi o svojim liberalnim vrijednostima ostao je u najboljem slučaju negalantan, lažni feminist.
Ono što čini "Sofagate" duboko štetnim za Michela je to što se ne radi samo o protokolu. Namjerno ponižavajuće postupanje prema Von der Leyen dolazi samo nekoliko sedmica nakon što je EU osudila Tursku zbog povlačenja iz Istanbulske konvencije - međunarodnog ugovora o ljudskim pravima o sprečavanju nasilja nad ženama. Ako EU ozbiljno zahtijeva od Turske poštovanje prava žena, onda Michel ne može biti popustljiv u ponižavanju žene koja je predsjednica Evropske komisije.
Protokol i politika nisu odvojivi. Posjeta lidera EU Turskoj ove sedmice bila je trenutak za otkriće i nije prikazala Michela u dobrom svjetlu.
