Dnevnik jednog Ukrajinca: Muškarac mjesecima snimao život sebe i porodice u okupiranom Hersonu

"Više ništa nije bilo isto. Moj svakodnevni posao bio je lokalni izvjestitelj. Nikada nisam mislio da ću snimati invaziju na svoj rodni grad - jedinu ukrajinsku regionalnu prijestolnicu koja je zarobljena.

Prvih nekoliko dana naš grad je djelovao kao zaleđen - snimio sam sablasnu prazninu dok su škole bile zatvorene, zgrade vlade napuštene, a tvornice i uredi prazni. Većina ljudi se pritajila", priča Dmytro.

Nakon što su zauzele Herson, ruske snage su pokušavale napredovati prema obližnjem Mikolajevu, žestoko ga granatirajući, a porodica se, zbog kćerke, trudila ostati pribrana.

"Odvukli smo naše madrace u hodnik - dalje od prozora - i izmišljali igrice kako bismo odvratili pažnju Ksushi. Postao sam stručnjak za izradu lutaka sjena, a pauci su postali moja specijalnost. Lidia i ja bismo zviždali pjev ptica da pokušamo prigušiti buku dok bi Ksusha zaspala.

Ironija je da je Ukrajina decenijama pomagala hraniti svijet, ali u tih prvih nekoliko dana mi smo se mučili nabaviti najosnovnije stvari.

No činilo se da su ljudi iz Hersona sve samo ne pomireni sa svojom sudbinom. Protesti protiv okupacije započeli su vrlo rano i pretvorili se žestok otpor tokom sljedećih nekoliko sedmica. Ruske trupe, koje su u svojim umovima stizale kao 'osloboditelji', djelovale su šokirano", prisjeća se Dmytro.

Ritam relativnog mira, začinjen trenucima ekstremne opasnosti

Dmytro je, u međuvremenu, upoznao svećenika pravoslavne crkve, oca Serhiya Chudynovicha.

"Činilo se da ima posebnu energiju, jureći s jednog projekta na drugi. Vodio je društveni centar, kafić i mobilni frizerski salon, i što je možda najvažnije, riskirao je život prelazeći vojne linije kako bi skupio lijekove koji više nisu bili dostupni u Hersonu.

Ritam relativnog mira, začinjen trenucima ekstremne opasnosti, postao je ritam naših života. Čak su i razdoblja zatišja postupno postajala sve napetija", priča Dmytro.

Na drugom kraju grada, dvije sedmice nakon što su ruske trupe prvi put umarširale u Herson, otac Serhiy je donio odluku da će održati javni pogreb za ukrajinskog vojnika poginulog u borbama i da će ga prenositi uživo za one koji nisu mogli prisustvovati.

"Otac Serhiy je priznao da se odavanje počasti mrtvom ukrajinskom vojniku može shvatiti kao provokacija ruske vojske.

U međuvremenu su se prosvjedi protiv okupacije nastavili, a 21. marta raspoloženje se promijenilo. Ruska vojska počela je raspršivati ​​suzavac i bacati šok granate. Mnogo je ljudi povrijeđeno. Nakon toga je uslijedio širi obračun. Sve je više ljudi nestajalo - aktivisti, oni koji su bili povezani s ukrajinskim vlastima, novinari.

Neki ljudi su odvedeni tokom protesta, neki iz svojih domova. Neki su pušteni, neki se nikad nisu vratili. Bojao sam se da ću ja biti sljedeći. Koliko je prošlo prije nego što su pronašli moje poruke u telefonu jednog od uhapšenih? Ili bi me zaustavili i pretražili, a moje videozapise otkrili?", pitao se Ukrajinac.

U razgovoru sa svojom trudnom sestrom Marynom i njezinim suprugom Vitalijem, saznao je koliko (puno) mu treba za bijeg.

"Maryna je provjeravala cijene koje naplaćuju da odvezu ljude iz grada. Kretale su se od 1.500 dolara (3.000 KM) samo da se pređe crta fronte i putuje kratkom udaljenošću do Mikolajeva. Bilo je to nepriuštivo. No, Maryna nije htjela roditi pod okupacijom, a Vitaliju više nije bilo sigurno ići na posao", objasnio je Dmytro.

Novi preokret

Preokret se dogodio 30. marta, kada je Dmytro stigao do crkve oca Serhija i saznao da su ga odvele ruske vlasti.

"Brzo sam izbrisao sve poruke koje mi je poslao i nervozno čekao vijesti. Te noći objavio je na društvenim mrežama da je pušten nepovrijeđen, ali moji kasniji posjeti njegovoj crkvi sugerisali su da se čovjek promijenio - djelovao je umorno i rastreseno.

Tokom sedmica postajao je sve udaljeniji od mene i drugih koji su ga posjećivali. Više nije ni išao u crkvu. Kad sam ga nazvao rekao mi je da je sve u redu.

Krajem aprila ponovno se oglasio, otkrivši da je, ne samo pobjegao iz Hersona, već i lagao. Rekao je da su ga neidentificirani ruski muškarci natjerali da klekne, uhvatili mu glavu između koljena i prijetili mu da će ga silovati. Pod prisilom je pristao postati suradnik, a u svojoj izjavi napisao da se srami", prisjetio se Dmytro.

Godišnjica u napuštenom hotelu

Živeći pod konstantnim pritiskom i rizikom da izgube živote, Dmytro i njegova supruga nisu zaboravili jedno na drugo.

"U želji da se pobunimo, Lidia i ja proslavili smo godišnjicu provalom u napušteni hotel, gdje smo se fotografisali i jeli gruzijsku hranu za ponijeti.

Popeli smo se na krov i razgledali. Sada smo vidjeli naš grad u čudnom novom svjetlu. Čak su i najbezazleniji detalji djelovali zlokobno. Ruske snage su pojačale svoju kampanju kako bi Herson oslobodile ukrajinskog identiteta. Ukrajinske zastave i simboli su uklonjeni, spomenici našim herojima uništeni", priča Dmytro.

U daljim odlomcima dnevnika, Dmytro se osvrće na posjetu ruskog političara Andrey Turchak koji je 6. maja izjavio: "Rusija je ovdje zauvijek. U to ne bi trebalo biti sumnje. Neće biti povratka".

"Sve je to bila priprema za proslavu pobjede Crvene armije nad nacističkom Njemačkom 9. maja. Snimio sam obične ljude u Hersonu kako otvoreno pokazuju svoju podršku Rusima noseći vrpce svetog Jurja - simbol ruskog vojnog trijumfa.

Unutar naše porodice pritisak je također rastao. Vitalija je posjetila ruska Federalna služba sigurnosti (FSB). Rekao mi je da mu je jedan od muškaraca dodao ručnu bombu, izvukao iglu i otišao. Kad se vratio, smijući se rekao je da je to 'samo šala'", priča.

Jedan od zvaničnika FSB-a rekao je Vitaliju da se javi s dokumentacijom kako bi on i Maryna mogli biti prebačeni na Krim, što par nije htio učiniti, jer je Krim držala Rusija.

Taj incident pokazao je krhkost situacije.

"Maryna i Vitaly spakirali su se i pripremili za odlazak sljedećeg dana, a mi smo shvatili da ima smisla krenuti s njima. Mahnito smo se pakirali. Zapisali smo podatke o Ksushi, uključujući i ko će biti njeni skrbnici ako ne preživimo. Papirić s podacima okačili smo oko njenog vrata.

Odjurili smo u konvoju s mojom sestrom, nervozno prolazeći jednu kontrolnu tačku za drugom. A onda, nakon 34 kontrolne tačke, ugledali smo ukrajinsku zastavu", prisjeća se Dmytro koji je ovim rečenicama priveo kraju svoj "dnevnik".

"Iste boje kao polja žute uljane repice i plavo nebo kroz koje smo se sada vozili. Bila je to boje slobode", zaključio je.

Pet mjeseci kasnije, porodica živi u Kijevu, a Dmytrova sestra Maryna postala je majka dječaka.