Duraković: Arapske zemlje ne smiju šutjeti tako kukavički kada je u pitanju Palestina

Time te vlade postaju višestruko odgovorne, pa tako i njihovo zagovaranje demokracije, humanosti, borba za ljudska prava i druge univerzalne vrijednosti postaju obično licemjerje: u slučaju Palestine, oni izdaju vlastite najviše proklamirane vrijednosti.

Naivno je vjerovati kako takva veleizdaja neće imati, na duge staze, teške posljedice – i lokalno i globalno, čak i za same te vlade. Ne čini zločin samo onaj ko je egzekutor već i onaj ko mirno posmatra taj zločin a mogao bi spasonosno djelovati, i obavezan je na to po poziciji moći koju ima kao i po osnovu vlastitih proklamacija humanosti ili zaštite ljudskih prava.

No, palestinska tragedija je, na žalost, prilika da se osmotri pozicija i onih – čak naročito njihova pozicija! – vlada ili zemalja na čiji muk se ovih dana uglavnom ne obraća pažnja, budući da se ona usmjerava na Izrael, na savezničku podršku SAD-a i nekih drugih zapadnih zemalja. Treba osmotriti pasivnost arapsko-islamskog svijeta.

Egipat, kao najvažnija arapska zemlja, uveden je vojnim pučem u krug bespogovornih podanika interesima Izraela. Sirija je na stravičan način zadugo osujećena. Irak također: njega je Bušov „import demokracije“ totalno razorio. U Libiji, koja bijaše zemlja izobilja i sigurnosti, razbuktava se građanski rat sve surovije i na neizvjesno dug period. Neke druge arapske zemlje ili su u tradicionalno podaničkom odnosu, ili su naprosto paralisane strahom pred požarom koji se nazaustavljivo širi regijom. Zasad Turska snažno artikulira osudu agresije na Gazzu...

Dakle, nužno je u datoj situaciji postaviti pitanje: Koliko su aktivne arapske zemlje posebno i islamski svijet općenito u odnosu prema palestinskoj epskoj tragediji? One su, u većini, do bolesti ogrezle u svome oportunizmu, potonule u muk, idolopoklonički predane vlastitim faraonskim projektima i neislamskom hedonizmu (čast rijetkim izuzecima). Kur'anska parabola o Zlatnom Teletu i za njih je danas itekako karakteristična! U svome odnosu prema tragediji Palestinaca, te vlade, odnosno društva koja one vode, mogu provjeriti i valjanost vlastitoga (islamskog) vjerovanja, jer su, kao takvi, dužni opirati se svakom zulumu, a danas većeg zuluma nema od onoga koje se vrši nad Gazzom. Nisu odgovorni samo cionistički režim i njegovi saveznici na Zapadu već i njegovi saveznici na (Bliskom) Istoku – oni koji paravanom islamijjeta prikrivaju nezasitu hedonističku samoživost i koji svojom pasivnošću aktualiziraju pitanje da li danas uopće ima Ummeta.

Da se razumijemo: arapske, odnosno islamske vlade i društva, ne smiju šutjeti tako kukavički kako šute kada je u pitanju Palestina, ali isto tako sudbinski važan izraz njihove vizije i mudrosti bio bi sadržan u tome da također dignu snažan glas i da pruže otpor zulumu nad kršćanskim zajednicama u arapskom svijetu. Mudrost kultura nije u osvetničkim akcijama već u golemim kulturalnim sintezama. Na žalost, danas većina vlada i društava na svijetu jest pod utjecajem aktualne izraelske strahovlade: vlade na Zapadu, uglavnom, pred tom pomamom šute, kao i većina onih na arapsko-islamskom Istoku. Dotle se progone i uništavaju čitavi narodi, sistematski i barbarski se razaraju kulture, bolnice, škole (i to – gle ironije – upravo one UN-a!), a time se, zapravo, masakriraju same ideje koje su ljudskom rodu najvažnije, ako mu jest do progresa. Izgleda da je još uvijek daleko svitanje.