Francuska između "Scile i Haribde": Macron ne želi partnera u vlasti, a sam ne može
Jedna od takvih situacija desila se, u političkom smislu, predsjedniku Francuske Emmanuelu Macronu. On se, suštinski, sada nalazi između Scile (socijalista) i Haribde (ekstremnih desničara). Za njega, obje solucije su pogubne, ali treća ne postoji, ili barem više to nije slučaj.
Politička kriza koja je počela još ljetos
Naime, Francuska ulazi u (još jednu) političku krizu koja bi mogla da kulminira preuranjenom ostavkom francuskog predsjednika, te potpunim "resetom" politike u ovoj zemlji.
Kriza u praksi traje još od izbora za Evropski parlament, koji su održani 9. juna ove godine. Tada je odličan rezultat Nacionalnog okupljanja, odnosno ekstremnih desničara, naveo Macrona da raspusti parlament i sazove vanredne izbore 30. juna i 7. jula.
Macron se tad nadao da će kombinacija francuskog parlamentarnog sistema, gdje se izbori vode u dvije runde, uz isticanje njegove koalicije Ansambl kao "sredine" između lijevih i desnih političkih opcija, može konsolidovati vlast.
Desilo se potpuno suprotno. Stvorila su se tri bloka, od kojih svaki može sebe prozvati za pobjednika i krenuti u formiranje vlasti. Odmah je ustanovljeno da ekstremni desničari neće dobiti podršku za formiranje vlasti, bez obzira na njihova 142 mandata u parlamentu.
Time su ostala dva bloka. Macronov Ansambl je kontrolisao 159 mandata, dok su socijalisti, koji predstavljaju ujedinjenu ljevicu, kontrolisali 180 mjesta u parlamentu. Zajedno bi imali dovoljnu i komotnu većinu (339 od 577), ali pregovori su krenuli u pogrešnom pravcu.
Budžet kao nepremostiva prepreka
Suštinski, problem je bio nepremostiv. Macron je dobio jasnu poruku iz Evropske unije da francuska ekonomija nije održiva, imajući u vidu snagu njihove privrede u odnosu na izdašna socijalna davanja, koja su dovela do masovnog skoka u vanjskom dugu.
S druge strane, socijalisti ideološki ne žele prihvatiti da je za taj problem rješenje smanjenje izdataka na socijalne programe, čime je efektivno i prije početka pregovora propala prilika da se formira vlast u ovom sastavu.
Stavljen pred ovu situaciju, Macron se okreće četvrtoj grupi u parlamentu, umjereno desnoj stranci Republikanaca, s kojima je na kraju formirao vlast, s Michelom Barnierom na čelu.
Kako Macron može samostalno imenovati vladu, bez glasanja u parlamentu, odlučio se na ovaj potez. Plan je bio imati manjinsku vladu, uz podršku socijalista i/ili ekstremnih desničara po specifičnim pitanjima.
Prvi, a na kraju će se ispostaviti i posljednji, test bio je budžet. Socijalisti su ga odmah odbacili, zbog istog razloga iz kojeg su prekinuti i pregovori, dok se Nacionalno okupljanje postavilo pomalo nejasno, rekavši kako neće podržati "ovaj prijedlog", ali da se s njima može razgovarati.
Ipak, i od tih razgovora nije bilo ništa. Barnier je na kraju iskoristio parlamentarnu proceduru za usvajanje budžeta bez parlamenta, a opozicione stranke su odmah pokrenule inicijativu za opoziv, odnosno efektivno rušenje vlasti koje će izvjesno dobiti podršku.
Tromjesečna vlada
Tri mjeseca poslije Macronovog imenovanja, njegova vlada je srušena, a imajući u vidu prethodne odnose među ove tri grupacije koje imaju veće grupe zastupnika u parlamentu, očekivati novo imenovanje u skorijem periodu je ravno nemogućem.
Najviše ovom krizom gubi upravo Macron, na kojem je odgovornost formiranje vlasti, imajući u vidu snagu koju ima kao predsjednik Francuske.
Da bi Macron formirao vlast koja će imati podršku u parlamentu, onda će morati ignorisati preporuke Brisela, jer niti socijalisti, niti desničari neće prihvatiti budžet koji bi na bilo koji način smanjio izdatke za socijalne programe.
S druge strane, da bi socijalisti formirali vlast, moraju prihvatiti Macronov zahtjev, koji ustvari predstavlja stav Brisela. Alternativa je saradnja s Nacionalnim okupljanjem, koja je odmah poslije izbora stavljena van svake diskusije.
Da bi ovo sve pojednostavili, možemo komotno reći da većine - neće biti.
Macron bi zatim mogao, kao "nuklearnu opciju", pokrenuti nove parlamentarne izbore, ali je ovo ogroman rizik, jer bi Nacionalno okupljanje moglo dobiti veći broj glasova, imajući u vidu pobjedu Donalda Trumpa u SAD-u koja je galvanizirala desničare u Evropi.
Ostavka Macrona otvara "priliku života" za Le Pen
Opcija je i ostavka Macrona s mjesta predsjednika i to više od dvije godine prije isteka svog mandata.
Međutim, tada će krenuti još veća kriza, jer bi se tada morali organizovati predsjednički izbori. Da stvar bude gora po Macrona, Marine Le Pen, neformalna liderka Nacionalnog okupljanja, je u ovom trenutku u najsnažnijoj poziciji u svojoj političkoj karijeri.
Bez obzira na to što se protiv Le Pen vodi postupak zbog utajivanja novca iz Evropske unije, njena popularnost je na vrhuncu i u možebitne izbore ulazi favorit, posebno jer Macron, ali ni socijalisti, nemaju nekog kandidata koji bi mogao biti pandan njenoj kandidaturi.
Dakle, Macron se nalazi u izrazito nezavidnoj situaciji. Osim Scile i Haribde u smislu političkih stranaka u parlamentu, Macron ima isti izbor u smislu svojih budućih poteza.
Šta god da uradi, Macron će gurnuti Francusku u novu političku krizu, a kraj se ne nazire. U ovom trenutku, za francuskog predsjednika je svaki ishod porazan, samo je pitanje da li će izabrati lošu ili goru opciju.
