Francusko-finska književnica napisala knjigu o masovnim grobnicama u BiH: Miris smrti nikada ne nestaje

Kada je Tervonen razmišljala o golemoj masovnoj grobnici Tomašica, otkrivenoj 2013. godine, upravo zahvaljujući svjedočenju jednog od vozača koji je prevozio leševe, pred očima je vidjela dokaze genocida koji su srpski nacionalisti počinili nad bosanskim muslimanima. Mogla je vidjeti da je to pomno isplanirano.

U tom starom rudniku pojavilo se gotovo 500 leševa, od kojih je samo polovica identificirana. Ostali predstavljaju porodice koje nikada nisu mogle tugovati i koje se još uvijek suočavaju s bolnim pitanjima bez odgovora.

"Puno sam se puta pitala o logistici genocida", objašnjava ona u telefonskom pozivu iz Pariza.

“Stotine ljudi ne mogu biti pogubljene, a da operacija nije prethodno isplanirana i organizirana. Treba nabaviti oružje, municiju odlučiti što će se s tijelima, gdje će se ubijati. Mnoge priče koje sam čuo odnose se na pitanje prijevoza: on je uvijek u središtu masovnih deportacija.”

“Mislila sam i na vozače. Oni su vrlo važni likovi. Ovo su preživjeli, koji su možda odigrali ključnu ulogu u ubistvima, ali koji također mogu spasiti ljudske živote", dodala je.

Ona prepričava priču o vozaču autobusa koji je morao prevesti bosanske muslimane koji su bili protjerani iz svojih domova. Odbio je pustiti vojnike u vozilo... To je bila gesta koja je spriječila novi masakr.

“Kad sam došla ovamo, nisam znala šta očekivati”, priznaje autorica na početku knjige. “Ništa me nije pripremilo da gledam u masovnu grobnicu. Masovna grobnica je posao. Nema mjesta za ideje pred tom ogromnom rupom iz koje se moraju izvući tijela prije zime.”

Kontakt s forenzičkim terenskim radom obilježava sve Tervonenovo izvještavanje, koje je obojeno divljenjem prema ljudima koji su svoje živote posvetili traženju tijela. Ne samo da se suočavaju s mirisom smrti, već i s boli porodica. Oni su ti koji kopaju, ali također istražuju i uspoređuju uzorke DNK kako bi pokušali zatvoriti hiljade slučajeva nestalih osoba koji su ostali otvoreni nakon rata tijekom kojeg je ubijeno 100.000 ljudi, većinom civila.

“Senem i Darija su dvije vrlo jake žene. Nisu birali čemu će se posvetiti: malo slučajno su se našli u ovom poslu. I to je težak i vrlo pedantan posao. Također zahtijeva ogromnu empatiju prema porodicama, ali i određenu distancu. To je posao koji se bavi humanošću: nestala osoba mora postati umrla osoba," piše autorica.

Ovaj rad uključuje profesionalce koji su putovali na mjesta gdje su se masakri događali širom svijeta: Argentinu, Peru, Gvatemalu, Irak, Balkan i sada Ukrajinu, i koji se nikada ne naviknu na smrt ili beskrajnu bol preživjelih.

Ova vrsta rada zabilježena je u drugim knjigama, kao što je Like Eating a Stone: Surviving the Past in Bosnia, W.L. Tochmana, ili u izvještajima španskog reporetera Gervasia Sáncheza o nestalim osobama u različitim sukobima.

José Pablo Baraybar, peruanski forenzički antropolog, jednom je locirao masovnu grobnicu na Kosovu: “Postoje zajedničke niti u svim slučajevima nestalih s kojima sam se bavio u životu. Jedna od njih je da žene uvijek hodaju. Žene, jer su žrtve ove vrste zločina najčešće muškarci. Žene hodaju jer idu s jednog mjesta na drugo, tražeći svoje nestale.”

Slučajevi nestalih osoba u Evropi više ne proizlaze samo iz ratova i etničkog čišćenja. Tervonen je također radila na golemoj masovnoj grobnici u koju se pretvorio Mediteran, gdje su se hiljade ljudi utopile, i dalje se utapaju - pokušavajući potražiti utočište u Evropi, bježeći od rata, gladi i bijede.

“Pronašla sam isti miris smrti na brodu koji je prevozio desetke mrtvih nakon brodoloma na Siciliji”, prisjeća se ona.

Bosanski slučaj posebno je kompliciran jer su počinitelji, kada se bližio kraj rata, posebno nakon što su satelitom identificirane masovne grobnice nakon genocida u Srebrenici, premještali tijela iz jedne grobnice u drugu način na koji ostaci iste žrtve mogu biti razbacani na mnogo mjesta.

Međunarodna komisija za nestale osobe osnovana je 1997. kako bi pokušalo identificirati nestale putem DNK-a koji se mora prikupiti od rođaka. To je ono čemu je Darija posvećena. Njena misija nije samo tražiti genetske ostatke, već i rekonstruirati priče - živote ljudskih bića - koje kriju tijela..

Sve informacije unose se u bazu podataka i provjeravaju pomoću vlasničkog programa dok ne daju pozitivne rezultate. Nakon toga, kada postoji sigurnost veća od 99,95% da je leš zapravo nestala osoba, započinje tradicionalni proces identifikacije koji zahtijeva informacije nakon i prije njihova ubojstva. Ova tehnika, prvi put korištena u Bosni i Hercegovini, kasnije je primijenjena nakon napada 11. septembra, tsunamija 2004. i invazije na Irak.

Dok ima još hiljade slučajeva za zaključiti, Darija sada radi sama i pokriva trećinu Bosne i Hercegovine. Prošlo je skoro 30 godina od završetka rata i genocida, ali stroj smrti i užasa nije stao.

Danas forenzički timovi rade u Siriji, Iraku i Ukrajini. Bosanski rat se čini daleko, nepravedno zaboravljen, tvrdi Tervonen.

“Mnogo je puta rečeno da je Ukrajina prvi rat u Evropi nakon desetljeća. Ovo je laž. Ne znam zašto je zaboravljeno ono što se dogodilo u Bosni. Možda zato što nam je bilo preblizu, zato nam se i ne da ga se sjećati," zaključuje Tervonen, piše EL Pais.