Gdje je "halifat" dok Gaza umire: Velike sile i neke arapske monarhije stvaraju veliki Izrael
Kako bi opravdali najnoviju izraelsku agresiju na Pojas Gaze i ubijanje skoro 300 ljudi, uglavnom civila, među njima žena i djece, pravni eksperti Izraelskog instituta za demokraciju (IDI), objavili su dokument za koji tvrde da je utemeljen na najboljoj praksi međunarodnog prava u pogledu asimetričnog ratovanja i protuterorističkog djelovanja.
U dokumentu se navodi da “čak i kada se zna da će civili biti žrtve, ne postoji apsolutna pravna zapreka za izvođenje vojnih akcija, pod uvjetom da su ciljevi koji se gađaju prethodno definirani kao vojni, a na bazi čvrstih dokaza''.
Ubijanje djece
Bombardiranje bolnica, škola, džamija, porodilišta, rezidencijalnih objekata, prodavaonica, djece na plaži dok se igraju, za izraelske pravne eksperte IDI-a su dozvoljena meta pod uvjetom da ih je Izrael prethodno označio kao vojne ciljeve.
Dokument IID-a najbolje govori do koje granice je spremna ići beskrupolozna i moćna izraelska okupaciona sila kako bi svoj zločin nad civilnim stanovnicima Gaze opravdala pred sudom međunarodne javnosti.
Veliki dio svjetskog javnog mnijenja, iako se to ne reflektira u stavovima političkih moćnika zapadnih zemalja i institucijama međunarodne zajednice, a trebalo bi, izgubio je strpljenje prema Izraelu, koji još uvijek uspijeva oreol žrtve Holokausta eksploatirati kao opravdanje i pokriće za vlastite zločine nad Palestincima. Ratne zločine koje međunarodna zajednica i njene institucije, prvenstveno UN i Međunarodni sud pravde, nisu spremni tolerirati niti jednoj zemlji na svijetu, Izrealu to dopuštaju.
Posebno razočarava licemjerni odnos Sjedinjenih Američkih Država (SAD), jedine globalne super sile, čiji predsjednik putem pristrasnih globalnih medija svjetskoj javnosti uporno servira obmane o tome kako je slobodarska Amerika čvrsto opredijeljena u borbi za zaštitu univerzalnih ljudskih vrijednosti, sloboda, ljudskih prava i demokracije.
Američki zvaničnici, od predsjednika Baracka Obame pa naniže, uporno ponavljaju dobro uvježbanu mantru kako Izrael ima pravo da se brani, iako je u ovom asimetričnom konfliktu do sada smrtno stradao samo jedan izraelski građanin, i to od posljedica primitivnih raketnih naprava koje su u očaju lansirali pripadnici jedinica vojnog krila Hamasa, Izzeddin al-Qassam brigada.
Civilizirani svijet ne može dugoročno počivati na ovolikoj količini zla, licemjerstva i nepravde, i pitanje je vremena kada će, i na koji način, na tu nepravdu reagirati one zemlje koje pitanju međunarodnih odnosa prilaze sa moralnog aspekta i zajedničkih humanističkih vrijednosti, a ne sa pozicija zakona jačeg, brutalne sile i represije ili pak laskanja i dodvoravanja svjetskim moćnicima.
Pasivni odnos međunarodne zajednice, posebno najbogatijih islamskih zemalja zaljeva, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, dodatno je ohrabrio Izrael da nastavi sa kopnenom agresijom na Gazu. Štaviše, poznato je da je izraelska agresija prethodno koordinirana sa novim egipatskim vlastima čiji su se obavještajni dužnosnici prije početka izraelskih napada na Gazu u Tel Avivu sastali sa svojim izraelskim mentorima.
Egipatski despot Abdel Fattah al-Sisi, koji je srušio prvi demokratski poredak u Egiptu i uz pomoć svojih mentora, Izraela i SAD-a i velikodušnih finasijera Saudije i Emirata, i prokrčio put do predsjedničke palače, blagonaklono gleda na izraelske napade na Gazu kao na odličnu priliku da se konačno osveti Hamasu, palestinskom ogranku Muslimanskog bratstva, čiju neutralizaciju željno očekuje.
Zašto šute arapske monarhije?
Većina događaja na Bliskom istoku, ma koliko oni na prvi pogled izgledali kontradiktorno, haotično ili pak nekontrolirano, itekako su povezani i sinhronizirani. Sve što se na Bliskom istoku dešava, a u čemu upletene prste imaju SAD i arapske monarhije, njeni saveznici i klijenti, prvenstveno ima za cilj jačanje pozicije Izraela i njegovih interesa u regionu. Sve ostalo je od sekundarnog značaja.
Upravo je zbog toga agresiji na Gazu prethodilo rušenje demokratske vlasti u Egiptu, jer je ona u očima Izraela predstavljala najveću prijetnju eliminaciji Hamasa i porobljavanju palestinskog naroda Gaze na putu ostvarivanja širih strateških ciljeva Izraela. U te ciljeve svakako spada i podjela Iraka i Sirije na manje, slabije i sektaški utemeljene državice ili entitete, koji će biti pod indirektnom kontrolom Izraela.
Izraelska strategija tzv. balkanizacije Iraka i Sirije, utemeljena je na strateškom dokumentu poznatom kao Yinonov plan, čije provođenje zagovaraju neki utjecajni članovi Netanyahuove desničarske vlade Likuda i njihovi neokonzervativni saveznici u Washingtonu. Cilj pomenutog plana je, po svaku cijenu osigurati izraelsku regionalnu supremaciju na Bliskom istoku, što podrazumijeva rekonfiguraciju kompletnog geopolitičkog okruženja.
Jedna od faza Yinonovog plana je i stvaranje dviju arapskih državica na teritoriji Iraka, jedne šiitske i druge sunitske, i nezavisnog Kurdistana, čije osamostaljenje zagovaraju najviši politički dužnosnici Izraela. Nedavno proglašenje tzv. islamskog halifata, koji bi trebao služiti kao tampon zona i protuteža Iranu koji Izrael smatra najvećom prijetnjom svojoj egzistenciji, ukazuje na ozbiljnost ove izraelsko američke strategije. Čak i američki potpredsjednik Joseph Biden otvoreno zagovora podjelu Iraka kao trajno rješenje iračke krize.
Cionistički sateliti
Časopis američkih oružanih snaga je još 2006. objavio mapu rekonfiguriranog Bliskog istoka koja se poklapa sa Yinonovim planom koji se zasniva na dvije osnovne postavke. Da bi opstao, Izrael se mora transformirati u imperijalnu regionalnu silu i svoje okruženje razbiti u manje etničke ili vjersko-sektaške države. Prema Yinonovom cionističkom planu, novonastale arapske i kurdske državice trebale bi postati izraelski sateliti a time i moralna legitimizacija izraelskog postojanja. Radi se, dakle, o postepenom ekspanzionizmu i stvaranju tzv. velikog Izraela
Izrael je posljednja preostala kolonijalna sila koja svake dvije tri godine izvrši totalnu destrukciju Gaze, koja nema obzira prema životima, ljudskim pravima, potrebama, aspiracijama i osjećanjima autohtonog palestinskog naroda, koji je prisiljen da vegetira na skučenom prostoru koji asocira na koncentracioni logor.
Stanovnici Gaze su prisiljeni živjeti u gotovo hermetički zatvorenom prostoru, gdje se svaki kilogram hrane, paket lijekova, školske opreme ili građevinskog materijala, posmatra kao potencijalna prijetnja izraelskoj nacionalnoj sigurnosti.
Takozvani mirovni proces na Bliskom istoku, kojim se nazivaju pregovori između Izraela i Palestinaca, od Osla i Madrida, te drugih rundi pregovora o miru, predstavljaju obični teatar kojim se baca prašina u oči svjetskoj javnosti.
Ti pregovori nikada nisu proizveli pozitivne rezultate, niti su rezultirali stvaranjaem palestinske države koju Izrael, navodno, podržava, već su Palestince doveli u nepodnošljiv humanitarni položaj koji prijeti njihovom nestanku.
Izrael sve vrijeme tvrdi kako je opredijeljen za mir sa Palestincima a istovremeno otima njihovu zemlju i sve što je vrijedno na njoj. Pritom tolerira prisustvo pola miliona ekstremnih izraelskih doseljenika na teritoriji Zapadne obale i Istočnog Jerusalema i finansira izgradnju njihovih ilegalnih naselja, dok ti isti arogantni doseljenici, pod zaštitom izraelskih vojnih snaga, vrše represiju nad palestinskim stanovništvom.
Hamas, prepreka na putu stvaranja velikog Izraela
Zbog toga uopće ne iznenađuje što Hamas uporno odbija prihvatiti nametnute uvjete prekida izraelskog bombardiranja Gaze. Ako bi ih prihvatio, to uopće ne bi dovelo do poboljšanja životnih uslova stanovnika Gaze, već nastavak laganog umiranja.
U očima Palestinaca Hamas je demokratski izabrana politička vlast palestinskog naroda Gaze. Istovremeno, to je i prva legalna i legitimna vlast u arapskom svijetu uopće. Kao takav, po svim standardima zapadne demokracije, Hamas bi trebao da uživa puni legitimitet i ne bi se trebao zaobilaziti u pregovorima o prekidu agresije.
Hamas kao uvjet svih uvjeta obustavljanja neprijateljstava traži potpuno ukidanje kopnene i pomorske blokade i oslobađanje palestinskih zarobljenika. Hamas nije započeo sukobe već je, uprkos svom legitimitetu i ponosu, učinio kompromis pristajući na formiranje ekspertne palestinske vlade nacionalnog jedinstva, u dogovoru sa Palestinskom upravom koju čine PLO i Fatah, a koja djeluje na području Zapadne obale.
Izraelski premijer Binyamin Netanyahu blokirao je njeno formiranje, pod izgovorom kako ne može razgovarati o miru sa vladom u kojoj sjede teroristi, misleći pri tom na Hamas, iako je vlada koncipirana kao ekspertna.
Najnovijom agresijom na Gazu, Izrael je dokazao da Palestince tretira kao inferioran narod i da želi uništenje palestinskog naroda kao političkog subjekta, dok palestinsku upravu zamišlja kao običnog policajca ili podizvođača, koji će u ime Izraela održavati red i sigurnost na područjima gdje su Palestinci u većini, i time olakšati nastavak izraelizacije preostalih palestinskih enklava.
Duboko svjestan takve izraelske strategije, Hamas ne prihvata potčinjeni položaj i odlučan je u pružanju otpora izraelskoj okupaciji, uprkos velikoj cijeni koju plaća. Dodatni razlog neprihvatanja ponuđenog primirja je odbijanje Hamasa da time legitimizira despotski egipatski režim, koji je u prošlosti uspijevao da posreduje u sklapanju primirja.
Hamas prihvata posredničku ulogu Turske i Katara. Međutim, diplomatski utjecaj ovih dviju zemalja na Bliskom istoku se u posljednje vrijeme sistematski pokušava marginalizirati, od strane najmoćnijih arapskih monarhija i Izraela, prvenstveno zbog njihove podrške demokratizaciji i emancipaciji arapskih naroda a posebno podršci Muslimanskom bratstvu, koje arapske monarhije i Izrael, podjednako, vide kao potencijalnu prijetnju svom političkom opstanku. Izraelska agresija na Gazu, osim što predstavlja ratni zločin, je, također, i udar na demokraciju i slobodu, i povratak u arapsku autokratsku prošlost.
