Hasan Nuhanović: Ubica moje majke je na slobodi u Vlasenici, kada pričam sa Srbima o genocidu uglavnom šute
Nuhanović je na početku istakao da je trijumfalizam oblik negiranja genocida, koji nadilazi samo poricanje.
"Recimo, ja sjednem u auto i krenem ka svojoj vikendici kod Žepe. Kad prolazim kroz Han Pijesak, prvo što vidim su plakati Ratka Mladića. Na izlasku iz Vlasenice nalaze se fotografije načelnika općine Vlasenica, Miće Kraljevića, koji se fotografirao s Mladićem," rekao je Nuhanović.
Hasan je dalje naveo kako su mu ove slike snažan podsjetnik na neprocesuirane zločince, te je otkrio kako su tužioci tražili da svjedoči protiv ubice svoje majke.
"Zimus su mi prišla dva tužioca i rekla da imaju nešto da mi saopće. Pitali su me da svjedočim, ali mislim da ne mogu. Vjerovatno se radi o direktnom ubici moje majke. Kada prođem kroz Vlasenicu, ne mogu da mislim ni o čemu drugom nego o tome da je tu ubica moje majke", kazao je Nuhanović, dodajući da namjerno nije htio da čuje njegovo ime, te da je pomenuti osumnjičeni pušten da se brani sa slobode.
Govoreći o sjećanjima, Nuhanović je istaknuo kako ona postaju intenzivnija kada se nalazi na mjestu gdje su se zločini dogodili.
"Sjećanja se pojačavaju kada dođete na mjesto gdje se nešto dogodilo. To je neki obrambeni mehanizam. Svakodnevni život i ta sjećanja su uvijek prisutna u mojoj glavi", ističe Nuhanović.
Na pitanje o komemoraciji i memorijalizaciji, Nuhanović je naglasio važnost očuvanja autentičnih sjećanja i izvornog konteksta kako bi se izbjegla distorzija.
"Komemoracija je događaj od nekoliko dana koji ima svoj početak i kraj, ali memorijalizacija traje neprestano. Imamo utisak da se ciklično krećemo od 11. jula do 11. jula, ali to nije tako. Kontekst se promijeni svake godine", napominje Nuhanović.
Prisjećajući se početka rata, Nuhanović je opisao napad na selo svog oca 4. juna 1992. godine.
"Otac, majka, brat i ja jedva smo preživjeli. Dan ranije ubijeno je 11 žena i djece, a za to još niko nije procesuiran. Kada je napad prestao, otac je rekao da će nas, ako preživimo, povesti u Australiju. Sve vrijeme sam tada razmišljao da ako ostanem živ otići ću iz BiH. Misli smo da smo otpisani, UN je prvi put došao u Srebrenicu u martu 1993 njih 20-ak vojnika", prisjeća se Nuhanović.
Tokom opsade Srebrenice, Nuhanović je zajedno s Emirom Suljagićem volontirao i prevodio za UNPROFOR. Ispričao je kako je nekada išao prevoditi i kod druge neprijateljske srpske strane.
"Pristao sam da idem na neprijateljsku stranu da prevodim. Desetke puta su me zvali Holanđani da kod Srba prevodim, bilo je situacije gdje je bilo napeto i stresno. Glavna tri naselja oko Srebrenice gdje su Srbi imali komande su Skelani Milići i Bratunac i u sva ta tri mjesta sam išao s UNPROFOR-om. Kada smo išli u Miliće 94. mora sam do WC, sastanak je trajao 11 sati bilo je jako napeto. Otišao sam u WC kada sam izlazio srpski vojnici su me sačekali, govorili da sam ustaša pokazivali da će me zaklati, to je samo jedan primjer", navodi Nuhanović.
Govoreći o najvećim zabludama o Srebrenici, Nuhanović je naveo da srpska strana pokušava osporiti broj žrtava.
"Srpska strana pokušava osporiti broj od preko 8.000 žrtava, referirajući se na neku vojnu formaciju, koja formalno nije postojala. Govorim o toj 28 diviziji. Prije pada, u Srebrenici je bilo svega 1.250 pušaka, a da ne govorimo o municiji. Kolona koja je pokušala proboj ka Tuzli je imala od 12 do 15 hiljada ljudi, dakle možemo reći da je maksimalno svaka 10. ili 12. osoba bila naoružana", istakao je Nuhanović.
Dodao je kako svi također trebaju znati da je većina ubijenih tokom genocida zapravo ubijena van općine Srebrenica.
"Najveći broj egzekucija se desio u općinama Bratunac, Zvornik Vlasenica, pa čak i Trnovo koje je 200 kilometara udaljeno, pa i do Bijeljine gdje su ubijeni moj otac i brat", pojašnjava Nuhanović.
Nuhanović je također istaknuo odgovornost Srbije i holandskog bataljona. "Srbija je odgovorna za kršenje konvencije o genocidu jer nije spriječila ni kaznila počinitelje. Holandski bataljon je direktno odgovoran za saučesništvo".
Ovom prilikom je ispričao i posebno bolno sjećanje kada se morao rastati od svoje porodice, napominjući da su tada holandski vojnici istjerali civile iz hale u Potočarima.
"Ono što su oni uradili je bilo suučesništvo, treba povući tanku crvenu liniju između suučesništva i onoga što su uradili Holanđani. Oni su naoružani ušli u halu gdje je bilo 6.000 izbjeglica i naredili izbjeglicama da izađu iz baze dok su na kapiji su bili srpski vojnici . Dešava se odvajanje muškaraca od žena i djece, radi se o ljudima koje su Holanđani istjerali. U pet sekundi se desilo sve. Franken mi tada govori prevedi ocu da može ostati s tobom, a majka i brat već idu ka kapiji 20 30 metara. Franken tada kaže njegov je izbor može da ostane jer je bio na sa stanku s Mladićem. Otac se tada rukovao i rekao mu pazi na Hasana", prisjeća se Nuhanović.
Zahvalio se svima koji dolaze u Potočare svake godine.
"Bilo je 36 stepeni u julu 1995. godine, ali je vruće i svake godine od tada. Želim se zahvaliti svima koji 11. jula dođu u Potočare po ovoj vrućini. Tužno je, ali je važno da se sjećamo", poručio je Nuhanović.
Kada je riječ o drugoj strani ističe da je prilikom svakog razgovora sa Srbima, a kada se govori o genocidu u Srebrenici uglavnom nailazio na šutnju.
Na kraju, Nuhanović je naglasio da, iako smo u 29. godini postgenocidnog društva, i dalje se suočavamo s egzistencijalnim prijetnjama.
"Ljudi koji su preživjeli još uvijek ne znaju hoće li država u kojoj žive opstati", kazao je Nuhanović.
Gostovanje Hasana Nuhanovića u Klix Studiju možete pogledati direktno na našem YouTube kanalu kao i na portalu Klix.ba
Također, nas možete slušati i na Spotify, Apple Podcastu, Amazon Music i drugim platformama.
