Hrabre žene iz istočnog Jerusalema ne žele napustiti svoje domove ni pod koju cijenu
"Preuzet ću na sebe da ostanem ako napadnu našu kuću kako bi nas nasilno protjerali. Neću napustiti svoj dom u Sheikh Jarrah", kaže 23-godišnja Muna al-Kurd, čija porodica živi pod prijetnjom raseljenja iz njihove kuće u Karmu al-Jaouni u Sheikh Jarrah, u okupiranom istočnom Jeruzalemu.
Dok su Palestince napale izraelske snage i doseljenici zbog odbrane njihovih prava da ostanu u svojim domovima, Muna, jedina novinarka u susjedstvu, rijetko se može naći kod kuće.
Umjesto toga, stavila se na raspolaganje kako bi dokumentirala svakodnevne napade izraelskih doseljenika i okupacijskih snaga.
Muna je podijelila vlastitu priču za Middle East Eye, o tome kako žene Sheikh Jarrah provode vrijeme usred eskalirajuće napetosti, svakodnevnog ugnjetavanja stanovnika i rastuće solidarnosti aktivista, dok se suočavaju s nalozima za deložaciju u korist doseljenika.
Munino iskustvo s izraelskim uznemiravanjem započelo je 2001. godine, tri godine nakon što se rodila, kada je dio njene kuće zatvoren, a ključevi oduzeti kao uvod u naseljavanje Izraelaca.
"Neke od prvih priča koje sam čula i o kojima su mi pričali bile su priče o deložacijama i progonima koje su prijetile nekim stanovnicima susjedstva, sve dok prijetnja nije pokucala na naša vrata", kaže Muna.
Nastavlja da je odrastala i sazrijevala oko međunarodnog prava, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i drugih takvih izraza.
Doseljenici žive u domu porodice Kurd od 2009. godine
Danas Muna ponavlja te iste izraze na platformama društvenih medija i u vijestima, preuzimajući odgovornost koju su joj kao novinaru stavili stanovnici Sheikh Jarraha za stjecanje međunarodne podrške.
Muna se već dugo zalaže za Sheikh Jarraha. Prije dva mjeseca pokrenula je online kampanju pod oznakom #SaveSheikhJarrah kako bi istakla nevolje ljudi iz susjedstva.
Kako se događaji odvijaju u Sheikh Jarrah, palestinske žene preuzimaju vitalne i istaknute uloge, priznaje Muna, učestvujući u procesu donošenja odluka. Oni također poduzimaju pojedinačne inicijative prema aktivistima solidarnosti, prisustvuju ročištima na izraelskim sudovima i pomno prate pravnu bitku.
"Ne mogu prenaglasiti ovu otpornost, a da ne kažem da se žene iz susjedstva bore i sa životom u stanju nevjerovatnog straha za svoje muževe i sinove nakon svakodnevnog, brutalnog izraelskog ugnjetavanja i suočavanjem s dubokom tjeskobom koja proizlazi iz straha od neizbježnog deložiranja iz svojih domova", kaže ona.
Muna naglašava da je rođena i odrasla u Sheik Jarrahu te ne može zamisliti da živi negdje drugo.
"Ponekad utonem u san i odjednom se probudim hvatajući zrak. Godinama imam ponavljajuće noćne more, osjećam da me neko pokušava silom izvući iz moje kuće i pružam im otpor", dodaje.
Muna ponavlja da se, bez obzira na svakodnevnu opasnost koja je okruživala nju i njenu porodicu otkako su doseljenici zauzeli polovinu njihove kuće, i prijeteći prisilnim protjerivanjem iz preostalog dijela, nigdje drugdje ne bi se osjećala sigurno.
"Prije nego što mi je baka umrla, nisam imala svoju sobu i spavala sam u dnevnoj sobi pored prozora, gdje bih zamišljala ruku koja nosi pištolj i puca u mene. Ipak, u potpunosti odbijam nasilno protjerivanje", rekla je.
Historija raseljenja
Muninog oca Nabila al-Kurda jevrejska policija je 1948. godine za vrijeme palestinske Nakbe otjerala iz njegovog doma u Haifi. Njegova porodica bila je među 28 porodica koje je Jordan, u saradnji sa UN-ovom agencijom za izbjeglice, UNRWA, odlučio preseliti u Jeruzalem 1956. godine u zamjenu za odustajanje od izbjegličkih prava.
"Udala sam se u ovu kući i voljela bih da ovdje mogu umrijeti. Svaki komad unutar ovih zidova i oko njega mi puno znači", kaže Salwa Skafi, stanovnica Sheikh Jarrah.
Ove porodice su odabrane i dobili su stambene jedinice koje je jordanska vlada gradila tri godine, nakon čega će vlasništvo nad imanjima automatski postati njihovo.
Međutim, nakon okupacije Jeruzalema 1967. godine, kada je istočni dio grada prešao pod izraelsku kontrolu, stanovnici naselja Sheikh Jarrah bili su iznenađeni kada su dva jevrejska odbora registrovala svoje vlasništvo nad zemljištem od 18 dunama u Land Land-u 1972. godine.
Slijedom toga, desetine sudskih slučajeva pokrenute su na izraelskim sudovima, što se proširilo 28 palestinskih porodica, a broj stanovnika kojima je prijetila deložacija u korist doseljenika popeo se na 500, uključujući 111 djece.
Kako je njegova porodica rasla, 2001. godine Nabil je proširio svoju kuću. Međutim, četiri dana prije nego što se porodica mogla useliti, izraelske okupacione vlasti zaplijenile su ključeve dograđenog dijela.
Izraelski doseljenici uselili su se i zauzeli kuću 2009. godine, da bi život porodice Kurd neumoljivim uznemiravanjem pretvorili u pakao.
Sad u sedamdesetim godinama, Nabil i još tri porodice u Sheikhu Jarrahi čekaju da izraelski Vrhovni sud donese presudu u slučaju deložacije protiv njih. Sud je odložio svoju odluku prošle sedmice jer su tenzije eskalirale.
Na putu prema sjeveru od kuće porodice Kurd do kuće porodice Skafi mogu se vidjeti doseljenici pored kuće Umm Kamel al-Kurd, koju su doseljenici silom preuzeli 2008. godine.
Na gvozdenim vratima Skafijeve kuće jedan je dočekan s pločicom na kojoj je ugravirano "nikada nećemo napustiti svoju zemlju" na engleskom jeziku. Šezdesetdvogodišnja Salwa Skafi, žena iz kuće, tamo živi od 1976. godine.
"Ovdje sam rodila sve svoje sinove i kćeri, a ovdje su rođeni i moji unuci. Kad god mi padne na pamet da bih mogla biti protjerana iz ove kuće, osjetim knedlu u grlu. Više ne uživamo u mirnom snu i živimo pod pritiskom, posebno za vrijeme izraelskih sudskih vijeća", kazala je.
Salwa govori o opsegu svoje brige za svoje sinove i bolesnog supruga u slučaju deložacije. Zatim se prisjetila prvog supruga Umme Kamele koji je pretrpio moždani udar i umro u roku od mjesec dana od njihovog prisilnog iseljenja.
"Ponekad pomislim da iščupam drveće u dvorištu svoje kuće, da doseljenici ne bi uživali u njegovim plodovima. Za nekoliko mjeseci drvo kaki sazrijeva i svakodnevno se pitam, ko će ove godine jesti plodove, mi ili doseljenici?", kazala je.
Salwa opisuje opće stanje frustracije koje prevladava među ženama u susjedstvu, suočene sa surovom sudbinom i nejasnom budućnošću ako se izvrše deložacije.
Nuha Attieh, 59-godišnja medicinska sestra koja živi u Karm al-Jaouni u Sheikh Jarrah od udaje 1988. godine, kaže da se otkako je prva porodica deložirana iz susjedstva 2008. godine, nikada nije osjećala sigurno.
Ovog ramazana, ženske odgovornosti su se preokrenule. Nuha više nije posvećena pripremi iftara za svoju porodicu. Umjesto toga, osjeća se odgovornije prema aktivistima i žuri im u pomoć kad se za tim ukaže potreba. Ona se također brine o njima nudeći im čaj, kafu i kolače kako bi se osjećali kao kod kuće.
"Bila sam svjedok kako su vrata naših komšija, porodice Al-Gawi, razbijena tokom mračne noći, žene izbačene i prisilno deložirane iz kuće. Ove scene nikad ne napuštaju moje misli. Sjećam se kako sam zgrabila nešto odjeće iz svoje kuće i dala je ženama", kazala je.
Danas, nakon napetosti u kojoj živi susjedstvo, ona odlazi na spavanje sa svojim ogrtačem i hidžabom u strahu od bilo kakvih iznenadnih racija dok traju sukobi.
