Između Rusije i ujedinjene Evrope: Euroskepticizam evropske desnice
Desničari su za državu koja je organizirana i homogena te ksenofobično promoviraju nacionalni ponos i odbijaju sve što dolazi iz vana, od politika nadnacionalnih struktura EU do migranata.
Zbog toga se često ne vide granice između populističkih i nacionalističkih stranaka od Irske do istočne Evrope, te se čini da nijedno društvo nije imuno na pojavu jačanja ovih stranaka, posebno kada se suočava sa prijetnjama u vidu pada ekonomije ili ratova.
U Mađarskoj je na izborima održanim početkom aprila ponovno na vlast izabran Viktor Orban, premijer koji se, bez obzira na odluke o vanjskoj i sigurnosnoj politici EU koju bi ta država trebala pratiti, ipak direktno ne suprotstavlja Rusiji, kupuje njene energente u rubljama uprkos sankcijama i javno govori kako je Mađarska sve što ga zanima. Nakon pobjede na izborima izjavio je kako su kršćansko-demokratske, nacionalističke politike budućnost kojima je država na prvom mjestu.
Taj način razmišljanja u sjedištu je ideologije desnice.
Prva runda predsjedničkih izbora u Francuskoj pokazala je kako je Marine Le Pen, najpoznatija evropska desničarka veoma blizu izjednačavanja izbornog rezultata sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom i sada stranke ljevice koje nisu prošle u drugi krug glasanja pozivaju svoje glasače da podršku 24. aprila daju Macronu u pokušaju da spriječe pobjedu Le Pen.
Le Pen nije za viziju Evrope koja ide protiv suverenih nacija i naglasila je kako se u narednih pet godina, ukoliko pobjedi, želi fokusirati na ekonomske i političke interese Francuske. U prethodnim izbornim ciklusima finansijski su je podržavale banke bliske Vladimiru Putinu.
Ranije se francuska desnica zalagala za neki oblik Frexita, vraćanje većine moći u nacionalnu državu. Takvi planovi pojačani su izborima u Poljskoj i Mađarskoj i mogli bi biti najveća kriza EU do sada, iako ublažavanjem oblika ispoljavanja nakon što su ankete pokazale da su građani ipak za ostanak u EU, euroskepticizam u svojim podvarijantama ostaje prisutan.
U susjednoj Srbiji na izborima neiznenađujuće je pobijedio Aleksandar Vučić, koji se poput Le Pen i Orbana ponaša onako kako je to u najboljem interesu Srbije, ulazeći u partnerstva i sa Rusijom i sa EU pa se nekada činilo kako se ova dva bloka takmiče za njegovu pažnju.
Rusija izbjegava proglašavanje bankrota i isplaćuje međunarodne obaveze finansijskom akrobatikom teporučuje da će nastaviti raditi ono što smatra da je ispravno bez obzira na sankcije.
To je stav sa kojim se mogu poistovjetiti desničarske stranke kojima jedino i isključivo interes njihove države jeste način određivanja prema međunarodnim procesima.
Evropa okrenuta ka desnici
Brojni analitičari tokom proteklih godina upozoravaju na rast snage desnice diljem Evrope, ali se ne čini kako su poduzeti konkretni koraci na smanjenju pogleda na EU kao na isključivo birokratske institucije koje su same sebi svrha.
Uprkos zvaničnim stavovima, proteklih godina se sve više produbljuje ideološka kriza među zemljama članicama te bez obzira na pokušaj da se predstavi kao jedinstven front, EU je često vrtić neposlušne djece koja vole da se igraju igračkama sa obje strane ograde.
Da li su pojedine države ikada trebale biti dio EU? Šta bi za Evropu značilo primanje u članstvo jedne balkanske države koja samo pod ogromnim pritiskom, na papiru, nije uz Putina? Kakva je to EU koja mora vlastite članice podsjećati na svoje vrijednosti?
Nekada je skepticizam razumljiv i čini se kako su vrijednosti na kojima je nastala EU samo daleko sjećanje, ponovno aktualizirano samo posjetama zvaničnika ratom uništenoj Ukrajini.
