Između snova i realnosti: Kako su propadali mirovni sporazumi između Izraela i Palestine
Iako je 20. maja potpisano novo primirje između Hamasa i Izraela, novi dogovori o prekidu vatre samo su još jednom podsjetili na niz mirovnih i drugih sporazuma koje su kroz historiju potpisivali predstavnici izraelske i palestinske vlasti, a koji su pored problema sukoba nastojali riješiti i problem teritorija Palestine i Izraela.
Od 1948. godine i prvog arapsko-izraelskog rata, izraelsko i palestinsko pitanje postalo je problem koji je privukao pažnju regionalnih, ali i svjetskih posrednika koji su na brojne načine nastojali riješiti ovaj problem.
Od početka sukoba nizalo se desetine prijedloga i mirovnih sporazuma koji su nastojali riješiti položaj Izraelaca, ali i Palestinaca na području današnje države Izrael. Međutim, svi sporazumi su doživjeli sličnu sudbinu - ili su ih strane u sukobu od početka odbijale ili su kršeni nedugo nakon samog potpisivanja.
Koji palestinsko-izraelski sporazumi su najvažniji?
Iako je sporazum za uspostavljanje palestinske i izraelske države predložen već 1948. godine Rezolucijom UN-a, osnova mirovnih pregovora uslijedila je zapravo nekoliko decenija kasnije, tačnije nakon Šestodnevnog rata 1967. godine u kojem je Izrael porazio Egipat, Siriju i Jordan te je osvojio teritorije poput Golanske visoravni, Sinajskog poluotoka i istočnog Jerusalema.
Nakon Šestodnevnog rata prvi mirovni plan koji je uslijedio bio je Allonov plan, nazvan po izraelskom ministru Yigalu Allonu. Plan je obuhvatao ankesiju Zapadne obale, istočnog dijela Jerusalema te ilegalno izgrađenih izraelskih naselja na teritoriji Zapadne obale.
S druge strane, ostatak palestinskih teritorija pripao bi Jordanu ili bi postale autonomne oblasti unutar Izraela, što je bila opcija koju su mnogo više preferirali izraelski političari koji su u samom početku težili smanjenju utjecaja jordanske politike na Palestince. Međutim, kada je ovaj plan ponuđen jordanskom kralju, on je odbio mirovni sporazum, što je dovelo do nastavka krize i nakon Šestodnevnog rata.
Kriza između arapskih zemalja i Izraela nastavila se i u narednom periodu, a prvi veći sukob uslijedio je 1973. godine kada su Egipat i Sirija započeli ofanzivu na Izrael, kako bi vratili teritorije izgubljene u Šestodnevnom ratu.
Nakon ovog sukoba održana je i mirovna konferencija u Ženevi, kojoj su prisustvovali predstavnici Izraela, Egipta i Jordana uz diplomatsko posredstvo iskusnog političara Henryja Kissingera. Ova konferencija, pored reguliranja izraelsko-arapskih odnosa, trebala se odnositi i na reguliranje palestinskog pitanja, međutim, pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije kojom je upravljao Fatah nisu prisustvovali ovim mirovnim pregovorima.
Umjesto rješavanja palestinskog pitanja, zvaničnici su ponovili kako Izrael mora poštovati UN-ovu Rezoluciju 242 , koja nalaže povlačenje izraelske vojske s okupiranih teritorija te međusobno priznavanje suvereniteta i integriteta svih učesnika u sukobu.
Iako su arapske države prvobitno tražile da se na konferenciji u Ženevi veća pažnja posveti i Palestini, države koje su učestvovale u pregovorima fokusirale su se na vraćanje svojih teritorija, dok je palestinsko pitanje ostalo u potpuno drugom planu.
Camp David
Prvi veći sporazum između arapskih zemalja i Izraela uslijedio je 1978. godine u američkoj bazi Camp David, a cilj pregovora bio je postizanje mira između Izraela i Egipta. Konferenciji su prisustvovali egipatski predsjednik Anwar Sadat, izraelski premijer Menachem Begin te američki predsjednik Jimmy Carter.
Ono što je interesantno jeste da se i ova mirovna konferencija prije svega odnosila na postizanje sporazuma koji bi zadovoljio Egipat i Izrael, dok je o palestinskom pitanju razgovarano na marginama sastanka. Ipak, na kraju je sporazum uključivao i pitanja koja se odnose na Gazu i Zapadnu obalu, a države potpisnice su se složile o sljedećem.
"Egipat i Izrael se slažu da će osigurati miran prijenos nadležnosti i uspostavu palestinske samoupravne vlasti na Zapadnoj obali i pojasu Gaze uz posredovanje Jordana, Egipta i Izraela. Nakon što se uspostavi samoupravna vlast, započet će prijelazni period od pet godina, nakon čega će se utvrditi konačni status Gaze i Zapadne obale"
Međutim, i ovaj sporazum je izazvao brojna negodovanja. Prije svega, arapske države su optužile egipatskog predsjednika da nije uložio dovoljno napora kako bi osigurao punu autonomiju palestinskom narodu.
Osim toga, u sporazumu iz Camp Davida ne spominje se ni problem povratka palestinskih izbjeglica, kao ni pitanje Jerusalema koji zapravo predstavlja kamen spoticanja u izraelsko-palestinskim odnosima od početka sukoba.
Promjene u Oslu
Prvi pregovori o mirovnim planovima, od kojih će konkretnu korist imati Palestinci, počeli su devedesetih godina 20. stoljeća, kada su zapravo Izrael i tadašnji PLO na čelu s Yasserom Arafatom prvi put sjeli za stol bez učešća drugih arapskih država. Dogovor PLO-a i Izraela doveo je do potpisivanja dva sporazuma iz Osla i to 1993. godine te 1995. godine.
Ovaj sporazum je prije svega donio obostrano priznavanje Palestine i Izraela te uspostavljanje Palestinske samouprave na području Gaze i Zapadne obale. Osim toga, sporazumom je utvrđeno povlačenje izraelske vojske s područja pod palestinskom upravom. Međutim, najvažniji dio sporazuma odnosio se zapravo na područje Zapadne obale koja je podijeljena na tri zone A, B i C.
Zona A je podrazumijevala potpunu kontrolu Palestinaca nad tim područjem, a zona B bi predstavljala dio Zapadne obale nad kojim bi Palestinci imali civilnu kontrolu dok bi o sigurnosti vodile računa izraelsko-palestinske snage. Na kraju, zona C bila bi pod potpunom kontrolom Izraela osim za palestinske građane. Međutim, usljed niza okolnosti, ovaj sporazum, iako je ponudio dobar okvir za uspostavljanje dviju država, nikada do kraja nije ostvaren.
Dok su s jedne strane Palestinci kritikovali Arafata da je sporazumom prepustio 70 posto izvora vode na Zapadnoj obali izraelskim naseljenicima, s druge strane izraelski krajnji desničari kritikovali su premijera Yitzhaka Rabina što je uopće potpisivao ovakav sporazum. Kritike su se ubrzo pretvorile u otvoreno nezadovoljstvo, a jedan od izraelskih desničara izvršio je atentat na Rabina.
Novi vijek, stari problemi
Uprkos naporima da se sporazum iz Osla u potpunosti provede, jačanjem militantnih opcija u Palestini te desničara u Izraelu, ideja o uspostavi dviju država, Izraela i Palestine, postala je sve manje realna.
U novijoj eri pregovora između Izraela i Palestine izdvajaju se ukupno tri sporazuma koja su odbili i Izrael i Palestina.
Prvi od takvih sporazuma jeste onaj iz 2000. godine kada je američki predsjednik Bill Clinton organizovao mirovnu konferenciju u Camp Davidu, kojoj su prisustvovali izraelski premijer Ehud Barak i Yasser Arafat. Međutim, i ovaj sastanak je završen bez dogovora o pitanjima poput upravljanja Jerusalemom, nelegalnih izraelskih naselja te palestinskog prava na povratak.
Također, palestinski zvaničnici su tražili potpunu palestinsku upravu nad područjem istočnog Jerusalema, što Izrael nije prihvatio te je nudio djelimičnu mogućnost upravljanja nad teritorijom Starog grada, gdje se nalaze muslimanske i kršćanske četvrti.
Osim toga, palestinski i izraelski predstavnici nisu se mogli dogovoriti ni o prijedlogu razmjene teritorija, odnosno o tome šta bi ta razmjena trebala uključivati.
Posljednji plan za pregovore bio je djelo bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa , koji je u januaru 2020. godine predložio "plan za uspostavljanje mira na Bliskom istoku".
Međutim, i ovaj sporazum na kraju se ispostavio kao potpuni promašaj, a sve su dodatno poremetile i same najave Trumpa kako će priznati Jerusalem kao glavni grad Izraela.
"Jerusalem bi ostao nepodijeljen glavni grad s palestinskim dijelovima istočno i sjeverno od samog grada. Palestina bi dobila kompenzaciju u teritoriji koju bi izgubila na Zapadnoj obali, a kompenzacija bi se većinom odnosila na pustinju koja se nalazi u okolini Gaze".
Osim toga, iako bi palestinska država na ovaj način bila priznata, ona ne bi imala vlastitu vojsku te bi Izrael i dalje vojno kontrolirao određene dijelove palestinskih teritorija. Također, Trump je ovim planom tražio od Palestinaca i potpuno rasformiravanje Hamasa, što bi bio preduslov za nezavisnost palestinske države.
Iako je kroz historiju postojao niz sporazuma koji su pokušali riješiti izraelsko-palestinski sukob, nijedan od ovih sporazuma nije bio dovoljno dobar za Izrael, odnosno Palestinu.
Uprkos brojnim naporima, i nakon 73 godine sukoba izraelski i palestinski zvaničnici nisu uspjeli postići dogovor koji bi u potpunosti zadovoljio obje strane. U međuvremenu, kršenja brojnih konvencija potpisanih ranije nastavljena su i danas, čime se projekt uspostavljanja dviju država čini sve manje realnim.
