Jacinda Ardern i Moon Jae-in su primjeri dobrih vođa u jeku pandemije koronavirusa
Suočeni s kritičnom situacijom, vođe imaju težak zadatak da ohrabre narod i uvjere ga da se pridržava odluka vlasti, čak i na račun vlastite materijalne dobrobiti. Samo jedan pogrešan potez može narušiti povjerenje građana i potaknuti nemir, što dodatno pridonosi postojećoj opasnosti.
Arjen Boin je politolog s holandskog Univerziteta Leiden. U svojoj knjizi The Politics of Crisis Management on proučava uspješno, ali i loš odnos vođa u trenutku kada nastane neka kritična situacija. Istražujući tragične događaje poput napada na Svjetski trgovački centar 11. rseptembra 2001. ili uragan Katrinu koji je pogodio južnu obalu SAD-a u augustu 2005. godine, Boin je zapazio da postoji nekoliko koraka koje je potrebno poduzeti da bi se primjereno odgovorilo na vanredno stanje.
Prema njegovim saznanjima, vođa za kratko vrijeme mora predočiti javnosti gdje leži opasnost i da predstavi sve dostupne podatke. Ta osoba također ima dužnost odmjeriti dokle je prikladno osloniti se na pojedinačnu saradnju uvjeravanjem, a kada je vrijeme za uvođenje naredbi i primjenu kontrole. I pored svih ovih koraka, jedna od najvažnijih stavki jeste poruka koja se šalje narodu. Zadatak svakog vođe je da postigne takozvani blagi konsenzus s građanima, tako što će jasno naznačiti što je problem i ujediniti ih u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Ne umanjivati ozbiljnost situacije
Jedna od čestih grešaka koje vlasti rade kada nastane kriza jest nedostatak dosljednosti. Sukobljeni navodi pridonose općoj zbunjenosti i nepovjerenju. Takav je bio slučaj s Vladom Ujedinjenog Kraljevstva koja je na početku epidemije Covida-19 u toj zemlji poručila da će se sa zarazom boriti stvaranjem kolektivnog imuniteta, od čega su ubrzo odustali.
Pored toga, vlasti nerijetko umanjuju ozbiljnost situacije. Ne postoje empirijski dokazi koji bi potkrijepili tvrdnju da narod zapada u masovnu paniku uslijed nastanka kritične situacije, što se ne odnosi i na paničnu kupnju kojoj su skloni tek pojedinci.
Iz tog razloga vlasti bi trebale biti otvorene prema javnosti u vezi s postojećom prijetnjom i izbjegavati roditeljski stav prema narodu koji, kao da je dijete, ne smije čuti loše vijesti. Nedostatak otvorenog stava može jako brzo stvoriti dojam obmane te umanjiti povjerenje u vlast i njene odluke.
Boin navodi pet ciljeva kojima bi svaka vlast trebala težiti u kritičnoj situaciji: ponuditi uvjerljivo pojašnjenje događaja, pružiti smjernice, probuditi nadu, iskazati suosjećajnost i staviti narodu do znanja da vlast čvrsto drži uzde u svojim rukama (BBC).
Nedavni primjeri učinkovitog vodstva
Dva uzastopna napada na džamiju i islamski centar u Christchurchu u martu 2019. najsmrtonosniji su događaj u Novom Zelandu u kojemu je bilo uključeno vatreno oružje. Hitar i srdačan odgovor novozelandske premijerke Jacinde Ardern na tragediju primjer je vođe koji ispunjava pet Boinovih već spomenutih ciljeva. Ardern je iskazala suosjećanje sa žrtvama, istakla koja je to ideologija mržnje prouzrokovala teroristički napad, a istovremeno je naglasila zajedničke vrijednosti novozelandskog naroda i podvukla dodatne mjere koje će se primijeniti kako bi se spriječile slične tragedije u budućnosti. Napori premijerke da promijeni novozelandske zakone koji se tiču upotrebe vatrenog oružja pozdravljeni su širom svijeta.
Aktuelnija kriza od ove jest trenutna pandemija virusa Covid-19, a pogotovo se u njenom obuzdavanju istaknula Južna Koreja, čiji je model hvaljen kao jedan od najdjelotvornijih u borbi protiv zaraze. Još prije nego što je zabilježen prvi slučaj zaraženog u toj zemlji, Južnokorejci su nabavili dovoljno testova da već na početku epidemije ispitaju po 10.000 osoba dnevno. Pritom su napravili i aplikaciju koja je u svakom trenutku pružala obavijesti o epidemiji.
Zasluge za ovakav spreman i učinkovit odgovor na izvanrednu situaciju donekle pripadaju i južnokorejskom predsjedniku Moon Jae-inu, koji je pripremio javnost na predstojeću krizu jasnim, dosljednim i odmjerenim govorom. Redovita obraćanja putem televizije i obavijesti u metroima pridonijeli su tome da se građani u svakom trenutku podsjete na opasnost od zaraze, čime se svijest nacije za kratko vrijeme podigla na nivo spremnosti na ratno stanje. Ovakav odnos prema građanima učvrstio je njihovo povjerenje u vlast.
Nasuprot modelu Južne Koreje, mnogi zapadnjački vođe ponijeli su se možda i previše optimistično na početku epidemije, čime su izigrali povjerenje mnogih građana. Boin ističe da većina političara nije spoznala koliko je važno na pravi način formulirati poruke koje šalju javnosti.
"Mislim da vlast ponekad podcjenjuje djelovanje vlastitih riječi, a posebno koliko utjecaja ima i ono o čemu se ne govori, baš kao i ono što se kaže", tvrdi Arjen Boin.
Šta se krije iza propale organizacije samita u Neumu: Sumnjivi ugovori i odabir neadekvatne firme
