Kako je izgledalo najsmrtonosnije bombardovanje u historiji: Ulice Tokija su izgledale kao pakao
U operaciji Meetinghouse, u kojoj su korištene zapaljive bombe, učestvovalo je više od 300 američkih bombardera B-29 koji su nosili više od 1500 tona zapaljivih bombi. Procjenjuje se da je u tom napadu stradalo oko 100.000 Japanaca, iako je prema nekim procjenama broj mrtvih bio 50 posto veći. Broj žrtava bio je veći od broja žrtava atomske bombe bačene na Japan nedugo kasnije.
Odgovor na Pearl Harbor
Amerikanci su odlučili uzvratiti nakon što su Japanci iznenada napali američku pomorsku bazu u Pearl Harboru na otoku Oahu 7. decembra 1941. Ovim neočekivanim napadom Japanci su uništili značajan dio američke flote, popločavši put za nekoliko mjeseci japanske dominacije na Pacifiku. Okupacija otoka dovoljno blizu Japanu da omogući odmazdu bila je prva briga SAD dok su se oprezno, ali postojano pripremale za odgovor.
Kormilo preuzima brutalni general LeMay
General Curtis LeMay, koji je bio izuzetno brutalan, ali učinkovit, preuzeo je komandu nad zračnim napadima početkom 1945. godine, što nije bila dobra vijest za Japance. Imenovan je šefom zračnih snaga zbog katastrofalnih rezultata zračnih napada na japansko tlo. Bilo je jasno da azijska ratna taktika ne može biti ista kao ona korištena u Europi.
Uspostavljen je režim straha kao rezultat čestih otkazivanja misija, za što se okrivljavao kukavičluk pilota. Novi general javno je upozorio pilote da će ih, ako se misije otkažu, izvesti pred vojni sud. Nakon toga situacija se naglo okrenula u korist LeMaya i njegovog pristupa usmjerenog na rezultate.
Zbog svojih zračnih vatrenih napada na japanske gradove, general LeMay se proslavio. Poboljšao je metodu bombardiranja uvodeći značajne promjene. Razmatrao je učinkovitost napada s većih visina kao i utjecaj vremena na rezultate bombardiranja. Nakon analize, zamijenio je noćno bombardiranje dnevnim i napravio druge promjene u strategiji napada.
Konkretno, vrijeme u Japanu, koje je između ostalog bilo vjetrovito, učinilo je precizno bombardiranje s velikih visina neučinkovitim. Odlučio je pokrenuti napade zapaljivom bombom jer su japanske kuće tradicionalno bile izrađene od drva i papira, što ih je činilo glavnim metama za razaranje.
Ratni zločin?
General LeMay je 9. marta 1945. donio odluku da se avioni isprazne od nepotrebnog tereta kako bi se poboljšala učinkovitost zračnog napada. Poduzimajući ovu radnju, bilo je moguće ponijeti dvostruko više bombi u acion. Svi su se nakon brifinga prije napada uvjerili da je general LeMay brutalan i da mnogi ljudi neće doživjeti sutrašnji dan. I oni su bili u pravu, 90 pilota nije se vratilo kući nakon misije. Dok su Japanci spavali, počeo je napad.
Jaki udari vjetra išli su u prilog strategiji generala LeMaya. Budući da je vlada vjerovala da će to sniziti moral ljudi, u Tokiju nije bilo skloništa od zračnih napada. Iako se sirena u Tokiju počela oglašavati u 22:30 sati, pospani stanovnici grada nisu joj obraćali pažnju. Tokio je do tog trenutka doživio samo jedan manji noćni bombaški napad pa se građani glavnoga grada nisu pretjerano uznemirili.
Otprilike u vrijeme napada, u jedan ujutro, postalo je očito da grad i infrastruktura općenito nisu spremni podnijeti ono što je uslijedilo. Bombarderi nisu napadali u tradicionalnoj formaciji, oni su neprekidno slijedili jedan drugoga. Nakon bombardiranja temperatura na lokaciji dosegnula 1800 Celzijevih stepeni a kisika nije bilo. Vrućina je palila kosu i odjeću žrtava. Tako visoke temperature uzrokovale su da prozorska stakla postanu gusta tekućina.
Pakao na Zemlji
Napadi su trajali do tri sata ujutro. Za to vrijeme bačeno je nešto više od 500.000 bombi. Kako su fizički sposobni bili mobilizirani i dežurali izvan grada, bio je to pakleni napad na civile. Prilikom bacanja bombi, piloti su u svojim izvještajima tvrdili da su osjetili miris spaljenih ljudskih tijela.
Veći dio grada uništen je tokom prve noći. Ostali bombardirani gradovi su Nagoya, Osaka i drugi. Taj su napad poslijeratni vojni analitičari okvalificirali kao ratni zločin protiv čovječnosti jer mu je bila namjera okončati ljudske živote, uključujući živote civila. U fanatičnom Curtisu LeMayu američka je vojska vidjela "zlatnog pijetla" za postizanje svojih ciljeva. Kasnije, prilikom izvođenja zračnih napada na Sjevernu Koreju i Vijetnam, LeMayevi taktički i strateški planovi su uvelike korišteni. Tokom kubanske raketne krize u oktobru 1962. godine, general je također imao vlastitu ideju kako se nositi s Rusima, što je uključivalo i preventivne nuklearne napade na Sovjetski Savez.
Ovaj incident nikada nije dobio dovoljno pažnje. Također nije postavljeno krucijalno pitanje moralne odgovornosti za radnje poduzete u ime odmazde i napada u kojem su stradavali gotovo isključivo civili.
