Kako je "Obješena žena" otkrila istinu o stvarnim razmjerama i posljedicama genocida u Srebrenici
U julu 1995. godine jedna fotografija našla se na naslovnicama novina širom svijeta. Prikazala je ženu u bijeloj suknji i crvenom džemperu obješenu o drvo u šumi izvan Srebrenice u istočnoj Bosni. Natpis je glasio: "Obješena žena".
Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, a ova je rekla sve o ratu u Bosni i Hercegovini.
Govorilo je o izdaji Srebrenice, gdje se dogodio najgori genocid u Evropi od Drugog svjetskog rata, samo nekoliko dana prije nego što je poduzet. Simbolizirao je ubilačko "etničko čišćenje" koje se odvijalo širom Bosne i očaj i beznađe bosanskih Muslimana - Bošnjaka - koji su bili njegove žrtve. To je također bila optužnica za opću ravnodušnost šireg svijeta prema mračnoj stvarnosti onoga što se događalo na pragu zapadne Evrope i zbog njegovog neuspjeha.
[FBPOST]https://www.facebook.com/kimwillsher/posts/10163018628218125[/FBPOST]
Ova anonimna žena bila je jedna žrtva u sukobu koji bi ostavio 100.000 mrtvih, 20.000 do 50.000 silovanih žena i djevojaka i oko 2,7 miliona ljudi raseljenih. Međutim, za fotografiju njena smrt ne bi bila primijećena kao i mnoge druge. Činilo se nepodnošljivim da ne bismo trebali znati njeno ime i priču, piše engleski list.
Prošle sedmice je bivši komandant bosanskih Srba, general Ratko Mladić, takozvani "mesar Bosne", koji je stajao iza masakra u Srebrenici, izgubio žalbu na doživotnu kaznu za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
I sjetila sam se "Obješene žene", trebalo je mnogo mjeseci da saznamo ko je ona, ali mi smo to učinili, navodi Willsher.
Zvala se Ferida Osmanović. Imala je 31. godinu. Njen suprug Selman (37) bio je među oko 8.000 muškaraca i dječaka koje su snage bosanskih Srba odvele i ubile u Srebrenici.
U aprilu 1996. godine, fotograf Lynn Hilton i ja otputovali smo u selo nadomak Tuzle u sjeveroistočnoj Bosni. Tamo smo pronašli Feridu i Selmanovu siročad, Damira (13) i Fatimu (10), koji su boravili kod nane po ocu i druge rodbine. Bio je to jedan od najtužnijih intervjua koje sam ikad obavila.
Fatima nam je rekla: "Znamo da se naša majka objesila. Otišli smo do njenog groba, ali nije imao ime, već samo ‘Obješen’ na drvenom uzglavlju. Tako smo na tome flomasterom napisali njezno ime."
Damir se sjećao sati prije nego što je njegova majka nestala. "Bila nam je druga noć u kampu i majka nas je smjestila u krevet. Spavali smo na asfaltu s pokrivačima. Rekla je da nas voli, pozdravila laku noć i legla pored nas. Tada sam se probudio u ponoć, a ona nije bila tamo."
Ferida se 16. jula, obuzeta tugom zbog gubitka muža, odšunjala do obližnjeg drveta i splela svoj crni platneni pojas i smeđi šal u omču. Sljedećeg dana u 7.30 ujutro, grupa djece pronašla je njeno tijelo. Fotografiju je snimio slobodni hrvatski fotograf Darko Bandić, koji je tek kasnije saznao ko je ona.
Kao i mnogi drugi Bošnjaci, i Osmanovići su bili obična porodica koja je živjela u običnoj kući i polagala jednostavne nade u mirnu budućnost. Generacije Osmanovića obrađivale su zemlju u Podsevaru, 32 kilometra od Srebrenice, blizu granice sa Srbijom. Selman, bravar, i farmerova kćerka Ferida, vjenčali su se 1980. godine.
Godine 1992, kada se rat u Bosni proširio iz susjedne Hrvatske, a snage bosanskih Srba počele tjerati Bošnjake iz njihovih domova, Selman i Ferida pobjegli su sa svojom djecom u Srebrenicu. Tamo su mislili da su na sigurnom, pogriješili su.
Ono što se dogodilo u Srebrenici dobro je dokumentovano i jedan je od najsramnijih neuspjeha međunarodne zajednice u historiji. Grad je proglašen UN-ovim "sigurnim utočištem", njenom uglavnom muslimanskom stanovništvu punom izbjeglica rečeno je da preda oružje međunarodnim mirovnjacima.
UN su tada Srebrenicu prepustile svojoj krvavoj sudbini. Ko bi mogao zaboraviti sliku Mladića kako mrsi kosu mladiću u enklavi prije nego što je sve muškarce i dječake odveo u smrt.
Habiba Osmanović, Selmanova majka, rekla je da je odbio pobjeći u šumu, kao što su to neki učinili, bez njegove porodice jer je "bio optimista. Vjerovao je u zemljama Zapada. "
"Nemamo oca i sada nemamo majku", rekla nam je Fatima. Svi u sobi su plakali, uključujući Lynn i mene.
Kad je Mladić izgubio žalbu, retvitovala sam ovu priču koja je objavljena u Mail-u u nedjelju 14. aprila 1996. prije nego što su novine imale web stranice (jedini zapis o tome sada je žuti rez).
Fatima i Damir preživjeli su rat i vratili se u posjetu Srebrenici. Vjeruje se da oboje još uvijek žive u Bosni.
Bilo je toliko drugih užasa u zemlji; ova priča nije bila ni najgora o kojoj smo Lynn i ja izvještavali, ali bila je jedna od najsrcajnijih i osjećala se važnom: novinarstvo je, na kraju krajeva, imenovanje bezimenih.
Ona nije bila "Obješena", zvala se Ferida Osmanović, zaključuje se u tekstu.
