Kako je Pedro sahranio Proces: Katalonski san rasut je u paramparčad i zadugo se neće oporaviti

Svakako, vrijedi istaći kako je najveća opoziciona partija Narodna stranka (PP) osvojila 15 mjesta dok je krajnje desničarski Vox zadržao isti rezultat te će imati 11 mjesta.

Ipak, ukoliko se u obzir uzme formiranje vlasti, jasno je da se velika pažnja mora posvetiti isključivo PSC-u, Juntsu i ERC-u.

Kako su se "lomili" separatisti

Izbore u Kataloniji kao i njihove rezultate teško je posmatrati isključivo na regionalnom nivou i ne uključiti u cijelu priču dešavanja na političkoj sceni Španije u proteklih nekoliko godina, gdje je Katalonija mnogo više spominjana u Madridu nego u samoj regiji.

Za sve to, krivac je premijer Španije i lider Socijalističke radničke partije (PSOE) Pedro Sanchez koji se upustio u poprilično riskantnu avanturu sa Kataloncima što mu, bar za sada, itekako ide od ruke.

Još od odlaska, tačnije bijega katalonskog lidera Carlesa Puigdemonta i njegovih saradnika iz Španije nakon neuspješnog referenduma o nezavisnosti 2017. godine, katalonsko pitanje ostalo je da visi u zraku godinama kasnije.

Puigdemont je najavljivao povratak, nezavisnost Katalonije spominjala se iznova i iznova, a regionalni izbori koji su održani 2021. godine sa sobom su donijeli i pobjedu ERC-a koji je vodio Pere Aragones, a koji je prikupio brojne glasove upravo i na tinjajućem žaru Katalonaca i snovima o nezavisnosti.

Svjestan da je podrška Katalonaca bitna i za formiranje lijevo orijentirane vlade na državnom nivou, Pedro Sanchez je već od tog perioda svjesno ulazio u proces koji je sa sobom donio otopljavanje odnosa između Barcelone i Madrida.

Za podršku Katalonaca ljevičarskoj vladi, Sanchez je morao ponuditi nešto i zauzvrat, a vjerovatno najveći šok na političkoj sceni uslijedio je u momentu kada je Sanchez odlučio da u javnost izađe sa prijedlogom Zakona o amnestiji koji bi značio i oslobađanje krivice Carlesa Puigdemonta i drugih katalonskih zvaničnika koji su učestvovali u organizaciji referenduma.

Svjestan je Sanchez bio da je cijena ovakve najave izuzetno visoka, ali to je u slučaju Katalonaca vjerovatno predstavljalo i posljednju opciju za formiranje vlasti. Od mišljenja kako poštuje pravne procese i u potpunosti podržava odluku Vrhovnog suda Španije o kažnjavanju separatista, Sanchez je došao u poziciju u kojoj Zakon o amnestiji vidi kao jedan od najvažnijih koraka u procesu relaksacije odnosa.

U međuvremenu, španski premijer proživio je pravi politički rollercoaster.

Socijalisti su u maju 2023. godine doživjeli debakl na lokalnim izborima, a Sanchez je najavio, na iznenađenje mnogih, prijevremene parlamentarne izbore na ljeto 2023. godine.

Još jedan kockarski čin Sanchez je izvukao u svoju korist, a pobjeda na parlamentarnim izborima značila je i nastavak podrške Katalonaca njegovoj vladi uz uslov da se nastavi implementacija Zakona o amnestiji. Dok su desničari i konzervativci bacali drvlje i kamenje na Sancheza zbog najavljene amnestije, premijer Španije se nije pokolebao te je ovaj zakon "ugurao" i na dnevni red Kongresa koji ga je u martu 2024. godine i usvojio.

Španski premijer pohvalio je ovaj potez te je Zakon o amnestiji opisao kao otvaranje novog perioda suživota i prosperiteta u Kataloniji. Priča o amnestiji i potpuno razblažena retorika prema katalonskim separatistima, otupila je vjerovatno najoštriju dio katalonskog pokreta za nezavisnost - otpor prema Madridu čija je polazna tačka ležala upravo u narativu o nerazumijevanju španske vlade za katalonsko pitanje.

Paralelno s pričom premijera Španije o relaksaciji odnosa tekao je i pad zainteresovanosti Katalonaca za nezavisnost. Anketa organizacije Centra d'Eustudis d'Opinio (CEO) istaknula je kako je u 2024. godini samo 30,9 posto Katalonaca vjerovalo da je nazavisnost najbolja vrsta odnosa između Katalonije i Španije. Održavanje statusa quo podržalo je 31,4 posto ispitanika.

Dok je Sanchez Zakonom o amnestiji tupio katalonsku oštricu, dešavanja unutar Katalonije također su dodatno doprinijela negativnom razvoju događaja za separatističke stranke.

Iako su Aragonesov ERC i Puigdemontov Junts zajedno formirali vlast nakon regionalnih izbora 2021. godine, stranke su se u međuvremenu poprilično razišle kada se govori o političkim ciljevima.

Junts je 2022. godine zahtijevao od ERC-a da slijedi formiranje zajedničke strategije prema nezavisnosti, fokusiranje na pregovore sa španskom vladom za amnestiju te politiku samoopredjeljenja.

Razlika u stavovima, radikalniji i liberalniji pogledi na ideju nezavisnosti, doprinijeli su i tome da Junts napusti koaliciju, a Aragones i ERC su ostavljeni na vjetrometini opozicije.

Kulminacija problema uslijedila je u martu 2024. godine kada je Aragones naišao na otpor u Katalonskom parlamentu za usvajanje budžeta.. Protiv Aragonesovog prijedloga glasao je upravo Junts, krajnje desničarski VOX, ali i dijelovi ljevičarske koalicije Sumar. Odbijenica parlamenta ujedno je za Aragonesa predstavljala i politički kraj te je, svjestan gubitka podrške, raspisao vanredne regionalne izbore koji su rezultirati pravim debaklom ERC-a.

"Saopćio sam Nacionalnom vijeću svoju odluku da ne uzmem zastupnički mandat. Neću biti dio sljedećeg parlamenta Katalonije. Ostaje nam da vidimo koje su ostale odgovornosti, kako individualne tako i kolektivne te kako će se one riješiti", rekao je razočarani Aragones nakon izbora.

Zar je to sve što je ostalo?

Danas, nekoliko dana nakon izbora, katalonske stranke koje su gotovo pa cijelo svoje postojanje bazirale prvenstveno na priči o nezavisnosti, referendumu i sličnim aktivnostima našle su se u ćorsokaku.

Prvi put u posljednjih nekoliko decenija, katalonske separatističke partije došle su u poziciji da ne mogu formirati većinu i da apsolutno sve ovisi prvenstveno o volji Socijalista koga će odabrati za partnera.

Svakako, za očekivati je kako će Puigdemont, ali i drugi katalonski zvaničnici u narednim danima pružati otpor Illi i Sanchezu, ali svima je jasno kako je katalonski politički čvor nemoguće riješiti bez toga da se u cijelu priču uključe Socijalisti. Socijalisti koji se uprkos problemima nalaze u poprilično komotnoj poziciji kada je riječ o Kataloniji čega je svjestan i sam Pedro Sanchez.

"Puigdemont mora prihvatiti realnost, a to je da u parlamentu ne postoji većina za nezavisnost i da svi putevi vode do istog protagoniste, pobjednika izbora, Salvadora Ille. Realnost je realnost, a on nema brojke da bude izabran za predsjednika", mišljenja je Sanchez.

Kako god se u narednih nekoliko mjeseci budu kretali politički dogovori unutar Katalonije, jedno je sigurno - Pedro Sanchez je u kockarskim igrama bez granica gotovo u potpunosti preusmjerio katalonske političke procese sa tema o nezavisnosti na druge, socijalno orijentirane i svakodnevnom životu bliže teme.

Oštrica i separatistički bunt koji su godinama predstavljali prvu asocijaciju na Kataloniju gotovo pa u potpunosti su gurnuti u stranu. Katalonske stranke, iako deklarativno na istoj strani, sve se više udaljavaju jedna od druge, a ankete pokazuju kako su i građani sve manje zainteresovani za pitanje nezavisnosti.

"Proces", kako Katalonci često nazivaju ideju o nezavisnosti čini se da je u ovom obliku i definitivno sahranjen, a glavni krivac za sve to upravo je Pedro Sanchez - premijer kojem je političko kockanje definitivno ide od ruke.