Kako je rat u Ukrajini razbio dva mita na kojima su se zasnivale decenije svjetske historije

Iako su nekoliko sedmica nakon početka invazije intenzivirane aktivnosti oko pregovora ukrajinske i ruske delegacije, mirovne inicijative vrlo brzo su utihnule. Mir, ili bar konkretne korake prema njemu, za sada niko ne razmatra na ozbiljnijem nivou od propagande koja se koristi u dnevnopolitičke svrhe sa jedne ili druge strane.

Također, rat u Ukrajini je od februara 2022. godine pokazao kako se fraza "nikada više" i definitivno može baciti na smetljište historije. Sve ono što je "nikada više" predstavljalo u Drugom svjetskom ratu, ponovilo se tokom raspada bivše Jugoslavije i agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Sve ono što je "nikada više" predstavljalo u tom periodu, ponovilo se 2022. godine u Ukrajini. U 21. stoljeću, kada se govori o napretku tehnologije, umjetnoj inteligenciji, otkrivanju novih planeta i njihovom potencijalnom naseljavanju, cijeli svijet svjedoči sukobu koji je civilizaciju vratio u najmračnija doba iz prošlosti.

Međutim, ono što je možda najvažnije, a odnosi se na rat u Ukrajini, jeste to da je ovaj sukob razbio možda i dva najveća mita na kojima su se zasnivali cjelokupni odnosi Zapada i Rusije u proteklih nekoliko decenija.

Nekoliko decenija 20. stoljeća, Zapad i Sovjetski Savez živjeli su, funkcionirali i sarađivali na hladnoratovskom principu. Svijet je nekoliko puta ulazio u opasne krize koje su mogle izazvati globalne posljedice, ali je direktna konfrontacija, naročito na evropskom tlu, vješto izbjegavana.

Sovjeti i Amerikanci, ratove su vodili na teritorijama "trećih zemalja", svako u svojoj sferi interesa, a ono što se moglo smatrati direktnim sukobom većinom se odvijalo putem medija, propagandnim djelovanjem gdje su i jedna i druga strana ulagali mnogo energije.

Završetkom Hladnog rata, uspostavom novog političkog poretka, raspadom Varšavskog pakta te širenjem i jačanjem NATO-a, svijet je ušao u novu fazu odnosa gdje su se hladnoratovski principi poprilično zaboravili.

Međutim, moć propagande nadmašila je političke sisteme, organizacije i države te su se tako do danas zadržala dva mita koja su nakon 24. februara 2022. godine donekle i izgubila svoj smisao.

Rusija nije sila koja će za pet dana stići do Berlina

Prvi mit koji se spominjao u javnosti još od Hladnog rata odnosio se na vojnu moć Sovjetskog Saveza, a sada Ruske Federacije. Od kraja Hladnog rata, u javnosti je vladao narativ u kojem se Ruska Federacija opisivala kao izuzetno snažna država sa izuzetno velikim vojnim potencijalima.

Parade povodom Dana pobjede nad fašizmom, Putinovi govori, testiranja novog nuklearnog naoružanja, sve su to potezi koji su dodatno išli u prilog razvijanju imidža Rusije kao druge najveće vojne sile na svijetu. Naravno, ratovi koje je Rusija vodila od devedesetih godina, također su doprinijeli razvijanju takvog načina razmišljanja.

Od raspada Sovjetskog Saveza te uspostavljanjem samostalne Ruske Federacije, Kremlj je pokrenuo nekoliko ratova koje je vodio prilično uspješno. Prvi ratovi su uslijedili već tokom devedesetih godina u Čečeniji što je završilo razrušenim gradovima i uspostavljanjem vlasti koja će biti odana Kremlju i Vladimiru Putinu.

Nakon toga, uslijedio je sukob u Gruziji kada su ruski tenkovi ušli na područje Gruzije u cilju da pomognu proruskim separatistima u samoproglašenim republikama Abhazije i Južne Osetije. Rat, tačnije specijalna vojna operacija kako je i tada definiran sukob, okončana je za pet dana, a Rusi su uspjeli uspostaviti kontrolu nad dijelovima Gruzije te na ta područja imenovati zvaničnike koji će biti glas Kremlja na Kavkazu.

Svi sukobi, tačnije specijalne vojne operacije, Rusiju su u očima Zapada učinile većom, a status vojnog giganta koji svoje probleme rješava silom uz popriličan uspjeh, predstavljao je narativ koji se prilično lako i brzo prihvatio među zapadnim državama.

Slična je situacija uslijedila i 2014. godine kada su tenzije započele i u Ukrajini. Ruska vojska uz pomoć separatista zauzela je Krim te ga je anektirala, a zaleđeni sukob na istoku Ukrajine ostao je takav sve do 2022. godine.

Vođen imperijalnim ciljevima, historijom i čime sve ne, Vladimir Putin je u zoru 24. februara 2022. godine odlučio da pokrene specijalnu vojnu operaciju za "oslobađanje Donbasa" što se vrlo brzo ispostavilo kao definicija agresije na cijelu teritoriju Ukrajine.

Od govora Vladimira Putina pa sve do izjava brojnih ruskih zvaničnika i medijskih zvijezda, možemo vidjeti kako je Rusija ponovno uložila veliku nadu u propagandu. Govorilo se o denacifikaciji Ukrajine, o tome kako se nacizam ponovno širi Evropom, a osvanule su i fotografije u kojima se ruski vojnici prikazuju kako podižu zastavu u Berlinu, ponovno nakon 1945. godine.

Međutim, u praksi, rat u Ukrajini koji predstavlja vjerovatno najintenzivniji i najjači rat koji je Rusija vodila u posljednjih nekoliko decenija, upravo je razbio kompletan mit o vojnoj sili koju posjeduje Ruska Federacija.

Od plana za zauzimanje Kijeva u roku od tri dana evidentno je da nije ostalo ništa, a bitke na istoku Ukrajine, tačnije u regiji Donbas, također se ne odvijaju onako kako je to prvobitno zamišljeno u jednoj od kancelarija u Kremlju.

Ruski vojnici imaju probleme sa osvajanjem manjih mjesta, bitke se vode mjesecima oko sela, a brojni snimci su pokazali kako i oprema sa kojom Rusija raspolaže često nije onakva kakva bi u teoriji trebala biti.

Iako bi poprilično suludo bilo reći da država poput Ruske Federacije nije vojna sila, rat u Ukrajini je definitivno pokazao kako su brojni segmenti na kojima se do sada zasnivala priča o vojnoj jačini Rusije bili isključivo propaganda bez jasnog uporišta u realnosti i praksi.

Sve NATO članice nisu organizovane i spremne kao što se pričalo

Kao što se godinama provlačio mit o jačini Ruske Federacije, istovremeno je sa druge strane gotovo podjednako uspješno rastao mit o tome kako je svaka država NATO saveza spremna da reaguje u slučaju agresije kako na svojoj teritoriji tako i na teritorijama drugih zemalja članica. Često se u javnosti provlačio Član 5., govorilo o jedinstvu saveznika, konstantnom ulaganju u vojne kapacitete na Zapadu.

Svakako, s obzirom na broj članica, NATO kao organizacija pružila je i više nego značajnu podršku Ukrajinu u vidu vojne, humanitarne, finansijske i druge pomoći koju savez može pružiti. U Ukrajinu gotovo svakodnevno pristiže municija, protivtenkovski sistemi, haubice, ali i niz drugog naoružanja koji može biti od koristi Ukrajini.

Kada se počelo govoriti o dodatnoj podršci, prvo o čemu se počelo pričati jesu tenkovi. Rusija je ovaj korak vidjela kao dodatnu eskalaciju koja svijet vodi ka armagedonu, a Ukrajina i brojni saveznici kao čin koji će pomoći Kijevu da u potpunosti oslobodi sve teritorije na kojima se trenutno nalaze ruski vojnici.

Ipak, nakon što su države pristale na isporuku tenkova Ukrajini, uslijedio je šamar realnosti. Nakon otvaranja skladišta i garaža, ustanovilo se kako brojne države određeni broj tenkova imaju samo na papiru, dok je mogućnost njihove upotrebe gotovo pa nikakva.

"Postoje brojke o tome koliko tenkova svaka zemlja ima. Međutim, postoji realnost koja nam govori da je vrlo malo njih upotrebljivo", rekao je ministar odbrane Velike Britanije Ben Wallace.

Za razliku od prvobitnih najava, gotovo sve države NATO-a koje su se obavezale na isporuku tenkova Ukrajini će isporučiti znatno manji broj. Razlozi su gotovo pa identični - ono što imaju na papiru kao ispravno, ne odgovara praksi i stanju u skladištima.

"U evropskom arsenalu ima puno starih Leopard 2 tenkova. većina njih je stara decenijama, a neki su u lošem stanju. Dok je osam zemalja NATO-a obećalo isporuku 134 tenka Leopard, broj tenkova koje Ukrajina zapravo može rasporediti mogao bi biti mnogo manji", piše list Forbes.

Slična je situacija i u Njemačkoj, a list Der Spiegel objavio je prepisku generala njemačke vojske i ministra odbrane ove države.

"Čak i uz najbolje pripreme, pitanje spremnosti vozila postalo je igra lutrije", napisao je general-major Ruprecht von Butle.

Osim situacije sa tenkovima i drugim teškim naoružanjem, evropski saveznici kubure i sa isporukom municije za razno naoružanje Ukrajini, ali svakako to je problem koji se definitivno može i mora rješavati "u hodu".

Dok se kod evropskih saveznika pokazao popriličan "propuh" u skladištima, Sjedinjene Američke Države pokazale su se kao jedini saveznik spreman da na mnogo intenzivnijem i većem nivou pruža podršku Ukrajini kako kroz finansijske pakete pomoći tako i kroz naoružanje.

Međutim, NATO je organizacija koja broji 30 članica i priča o spremnosti koja se godinama gradila, uključivala je apsolutno sve članice pa se zbog toga i sa razlogom izgradio imidž o tome kako su sve države spremne za veći sukob. Stanje na terenu pokazalo je kako su decenije priča o punim skladištima naoružanja u realnosti malo drugačije.

Dva mita na kojima je zasnivao svjetski poredak, početkom rata u Ukrajini definitivno su razbijena. Razlike je u tome što NATO zbog svoje jačine i organizacije ipak ima kapacitete da na adekvatan način organizuje logističku i drugu podršku Ukrajini. S druge strane, dosadašnje priče o jačini ruske vojske, prema svemu viđenom u Ukrajini, još dugo će ostati pod upitnikom.