Britanski Guardian je ponudio nekoliko imena koja bi mogla da zamijene Truss na mjestu premijera Velike Britanije i lidera Konzervativne partije.
Rishi Sunak
Bivšeg kancelara su članovi Konzervativne partije možda oštro odbacili, ali on je osvojio najviše glasova konzervativnih članova britanskog Parlamenta u posljednjoj utrci za premijera.
U nadmetanju za liderstvo, Truss i njeni saveznici prikazali su Sunaka kao preoprezni glas diskreditovanog ortodoksnog Trezora, čija bi upozorenja da bi bilo pogrešno smanjiti previše poreze prerano zaustavila ekonomiju zemlje. Ispostavilo se, da izgleda da je bio u pravu.
Sunak bi imao prednost nakon Trussa jer se na njega gleda kao na sigurne fiskalne ruke. S druge strane, on bi vodio konzervativce kroz krizu troškova života kao multimilioner čija je porodica minimizirala svoj porez kroz status bez prebivališta i koji se ne čini uvijek prirodnim političarem.
Penny Mordaunt
Po čuvenim rečima Dejvida Kamerona o Tonyju Blairu, Mordaunt je nekada bila budućnost, ali sada bi mogla ponovo da bude, i ranije nego što je očekivala.
Mordaunt je bila pobunjenička zvijezda ljetne utrke za liderstvo, za koje se u početku očekivalo da će se voditi između Trussa i Sunaka. U velikoj mjeri neukaljana erom Borisa Johnsona i koja nudi nešto konsenzusniji brend konzervativizma, Mordaunt je bila druga iza Sunaka među poslanicima koji su glasali za novog premijera sve do petog i posljednjeg kruga, kada ju je Truss pretekla.
Boris Johnson
Johnsonova izgradnja nezgrapne, ali efikasne izborne koalicije 2019. godine zasnovane na Brexit cake-izmu i izrazito etatističkom pristupu regionalnim projektima javne potrošnje donijela mu je ogromne zasluge, a mogla bi izgledati još privlačnije s brojevima anketa o podršci torijevcima koji se kreću oko niskih 20 posto.
Johnson ima jezgro pristalica koji su smatrali da je odlazak iznuđen nizom skandala unutar Downing Streeta nepravedan, a taj broj je zasigurno rastao kako su se torijevski poslanici i članovi hvatali za sve što bi moglo spasiti stranku od izborne katastrofe.
Međutim, vrijedno je prisjetiti se da bi opozicione stranke najvjerovatnije uživale u suočavanju s protivnikom koji je, ma koliko nadaren političar, okaljana figura koju ne voli veći dio zemlje, a koja se još uvijek suočava sa formalnom istragom o tome je li obmanuo parlament zbog stranaka koje su prekršile karantin .
Michael Gove
Kompleksan i često oštar odnos između Johnsona i Govea omogućio je Goveu da služi kao ključni član Johnsovog kabineta, ali ga je tadašnji premijer bez ceremonije otpustio u posljednjim danima njegove administracije.
Na nedavnoj konferenciji konzervativaca, Gove se pojavio kao neko ko je sebe zvanično proglasio pristalicom Trussove, ali je ipak imao mnogo prijedloga o načinima na koje bi ona trebala izmijeniti svoj mini-budžet.
Gove bi, međutim, bio outsider u utrci za poziciju premiejra. Uz sve svoje očigledne političke talente, on može izazvati podjele, a nije uvijek popularan u javnosti. Osim toga, postoji još jedno ključno pitanje: da li on to zaista želi da bude premijer.
Ben Wallace
Sekretar odbrane je, slično Mordauntu, tiho obavljao svakodnevni posao dok je haos bjesnio oko njega.
Wallace je favorit među mnogim članovima Torijevaca i očekivalo se da će biti kandidat za nasljednika Johnsona, odlučivši da to ne učini iz razloga koji su i dalje pomalo nejasni.
Ali ako bi ovoga puta ipak pokušao, Wallace bi, za razliku od Trussa, imao privlačnost da djeluje osvježavajuće neideološki i umirujuće kompetentno, čak i dosadno. To bi ga moglo daleko odvesti.
