Ko to "čačka" rusko dvorište: Kremlj je fokusiran na Ukrajinu, ali Azija postaje sve veći problem
Uprkos činjenici što su odnosi sa Zapadom postali pitanje o kojem se najviše raspravlja unutar Rusije, dešavanja na Kavkazu i u Centralnoj Aziji svakako su nešto što stvara dodatnu glavobolju Kremlju, ali što otvara i prostor drugim regionalnim i svjetskim silama za ostvarivanje dodatnog utjecaja na ovom prostoru.
Kada je riječ o prostoru Centralne Azije, prethodnu sedmicu obilježio je sastanak država koje su okupljene pod Šangajskom organizacijom za saradnju (ŠOS).
Osim zemalja Centralne Azije, ovom sastanku su prisustvovali i predstavnici velikih sila istoka u što svakako spadaju Ruska Federacija, Kina, Turska i Iran koji je upravo na posljednjem sastanku ŠOS-a u Uzbekistanu potpisao sporazum u pridruživanju ovoj prije svega ekonomskoj, ali i neminovno političkoj alijansi.
Iako od njenog osnivanja Rusija igra veliku ulogu u ovom bloku, vremenom, u posljednjih nekoliko godina primat u uspostavljanju saradnje sa zemljama Centralne Azije preuzela je Kina.
Predsjednik Kine Xi Jinping na aerodromu u Uzbekistanu, uoči otvaranja samita, dočekan je na fenomenalan način, a osim velikog broja uzbekistanskih zvaničnika kineski predsjednik dočekan je i uz vatromet.
Tokom niza sastanaka u Samarkandu, Xi Jinping je održao niz sastanaka s liderima centralnoazijskih zemalja s kojima je potpisao niz bilateralnih dokumenata koji se odnose na poboljšanje saradnje u sektorima kulture, ekonomije, privrede, ali i u onom najvažnijem - sigurnosti.
"Kazahstan i Uzbekistan su glavne zemlje Centralne Azije i ključni te sveobuhvatni strateški partneri Kine. Dvije zemlje su također među prvim grupama zemalja koje podržavaju i zajednički doprinose inicijativi Pojas i put", rekli su iz Pekinga nakon sastanka.
Kada je riječ o Kazahstanu, ovo nije prvi put da ova, nekadašnja sovjetska republika, pravi veliki otklon od Ruske Federacije te "utjehu" traži u novom igraču u Aziji.
Još tokom održavanja Međunarodnog ekonomskog foruma u St. Petersburgu koji je održan u augustu 2022. godine predsjednik Kazahstana Kasim-Žomart Tokajev izjavio je kako Kazahstan nema namjeru priznavati niti Donjeck, ali ni Lugansk kao samostalne republike.
"Ako se pravo na samoopredjeljenje provede u praksi širom svijeta, postojat će preko 600 država umjesto 193 države koje su trenutno članice UN-a. Iz tog razloga, mi ne priznajemo ni Tajvan, Kosovo, Južnu Osetiju, Abhaziju. Očigledno ćemo i ovaj princip primijeniti i na kvazidržavne teritorije, a to su Lugansk i Donjeck", izjavio je tada Tokajev, samo nekoliko koraka udaljen od Putina.
Šta je s ODKB-om?
Osim ekonomskih pitanja u kojima su se, pokazao je to samit u Samarkandu, države Centralne Azije dodatno približile Kini, a s Rusijom ostale u vezama "koliko se mora" i "koliko je neophodno", veliki problem za Kremlj predstavljaju i sukobi koji su odavno prerasli lokalni karakter.
Jedan od njih, upravo se događa u Centralnoj Aziji, a u fokus javnosti dospjele su dvije relativno nepoznate države na međunarodnoj geopolitičkoj sceni - Tadžikistan i Kirgistan.
Spor oko granice i izvora za vodu koji se nalaze u blizini, ponovo je eskalirao nakon 2021. godine, a uprkos činjenici da se obje zemlje nalaze u "istočnom NATO-u", tačnije u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj bezbjednosti, čini se kako se ne radi mnogo toga na trajnom rješenju koje bi vjerovatno trebala i inicirati sama Moskva, kao najveća i najjača članica ovog saveza.
Umjesto toga, države su od ODKB-a dobile saučešće, a od ruskog predsjednika Vladimira Putina savjet da nađu način kako će mirnim putem riješiti problem.
"Vladimir Putin je pozvao strane da spriječe dalju eskalaciju i preduzmu mjere za što skorije rješavanje situacije isključivo mirnim, političkim i diplomatskim sredstvima", saopćeno je iz Kremlja.
Da je ODKB očigledno u raskoraku između snova i realnosti potvrdio je i slučaj iz septembra kada je sukob između Armenije i Azerbejdžana ponovo eskalirao.
Azerbejdžanske trupe izvršile su napad na armenske položaje duboko unutar teritorije ove države, zbog čega je Armenija zatražila intervenciju ODKB-a i to na osnovu člana koji propisuje da je "napad na jednu državu ujedno napad i na sve članice".
Međutim, umjesto intervencije, u Armeniju je stigla delegacija ODKB-a koja je nakon posjete utvrdila kako organizacija neće intervenirati u Armeniji. Odluka je izazvala veliko nezadovoljstvo u državi, a sve su jači glasovi i onih koji smatraju da Armenija treba napustiti ODKB.
"Smatramo da je organizacija zastarjela, beskorisna i štetna za Armeniju, ali i druge suverene članice", rekli su demonstranti u Erevanu.
Amerika u ulozi posrednika?
Iako je Ruska Federacija neminovno odigrala veliku ulogu u prekidu sukoba između Azerbejdžana i Armenije u Nagorno-Karabahu 2020. godine, te se i kroz dogovor između zemalja obavezala i na raspoređivanje mirovnih trupa na sporna područja, u novoj eskalaciji koja je imala znatno širi karakter Rusija je ostala prilično suzdržana.
Za razliku od Rusije, na iznenađenje mnogih, u novoj eskalaciji sukoba kao "igrač" pojavile su se Sjedinjene Američke Države.
Predsjednica Predstavničkog doma Kongresa Sjedinjenih Američkih Država i "magnet za probleme" Nancy Pelosi posjetila je 18. septembra Armeniju, tradicionalnog ruskog saveznika, te je osudila napad Azerbejdžana na ovu državu.
"Napadnut je suverenitet Armenije i to snažno osuđujemo", rekla je Pelosi.
Iako je ova izjava izazvala negodovanje u Azerbejdžanu, činjenica je da su Sjedinjene Američke Države isposredovale prekid vatre, a u New Yorku je 19. septembra organizovan i sastanak između šefova diplomatije dvije države u sukobu.
S obzirom na to da je sastanak organizovan pod pokroviteljstvom State Departmenta i državnog sekretara SAD-a Antonyja Blinkena, to je svakako još jedan "diplomatski šamar" Ruskoj Federaciji koja je ranije u ovoj regiji imala ulogu prvog mirotvorca.
Rat u Ukrajini, sankcije, tenzije na Kavkazu i Centralnoj Aziji - sve su to problemi koji neminovno opterećavaju Kremlj. Koliko god svaki od ovih problema bio podjednako važan sam po sebi, u Kremlju svakako imaju prioritete. Centralna Azija i Kavkaz, u ovim trenucima, svakako nisu jedan od njih.
Ipak, to istovremeno ne znači da prostor koji je ostao prazan neće iskoristiti drugi geopolitički akteri. Sukob na Kavkazu i sastanak u Samarkandu su najbolji primjeri da je taj proces već započeo.
