Ko to predvodi velike sile: Lideri bez jake harizme i oni o čijem se zdravlju sve više raspravlja
Danas, kada svijet definira prije svega ruska invazija na Ukrajinu, ali i niz drugih manjih, ali ne i manje važnih sukoba, ekonomski, cyber i drugi ratovi, sasvim je legitimno postaviti pitanje - ko to zapravo danas predvodi najveće, pa i nuklearne sile svijeta?
Evropa se "traži"
Iako je period kada su određeni lideri bili sinonimi za države odavno prošao, te danas niz odluka u političkom, vojnom i drugom smislu teško da u većini demokratskih zemalja donosi isključivo jedan čovjek, i dalje pojedini predsjednici ili premijeri mogu biti dovoljno jaki i harizmatični da se njihova riječ ili djela poštuju i uvažavaju kako na Istoku tako i na Zapadu.
Kada je riječ o Evropi, takvu osobu, bez obzira šta ko o tome mislio, svakako je predstavljala bivša njemačka kancelarka Angela Merkel koja je, osim što je uspješno predvodila Njemačku, uspjela tokom svog dugogodišnjeg mandata da oko zvaničnog Berlina okupi cijelu Evropu, a upravo je u periodu njene vladavine Njemačka predstavljala na neki način neformalni centar donošenja odluka kada je riječ o budućnosti Evropske unije.
Također, kada je riječ o odnosima s Rusijom, iako se već sada može reći kako su se tu napravile kardinalne pogreške, Merkel je bila jedna od rijetkih koja je i u tom segmentu uspjela za isti stol dovesti Vladimira Putina i pojedine lidere zapadnih zemalja.
Kada se Merkel povukla iz politike, na njeno mjesto stigao je Olaf Scholz. Iako lider njemačkog SPD-a neosporno posjeduje kvalitete, odlaskom kancelarke on je preuzeo izuzetno nezahvalnu ulogu u kojoj je potrebno i dalje zadržati Njemačku na vrhu Evropske unije prema svim parametrima, a ipak biti svjestan činjenice kako je, bar za sada, politički inferiorniji u odnosu na svoju prethodnicu.
Umjesto daljeg jačanja odnosa, konkretno između Francuske i Njemačke, dolaskom Olafa Scholza i predsjednik Francuske Emmanuel Macron "okrenuo je ploču".
U vremenima kada se govori o energetskoj krizi, poskupljenjima, ratu i njegovim posljedicama, Macron i Scholz se ponašaju kao posvađani bračni par. Prije nedavnog sastanka u Parizu, lideri Francuske i Njemačke prikazani su sa "kiselim" osmjesima, a nakon sastanka zajednička konferencija nije ni održana.
Kada govorimo o prvom čovjeku Francuske, Macron se naročito nakon odlaska Angele Merkel pokušao nametnuti kao prvi čovjek Evropske unije. Tome je, osim odlaska njemačke kancelarke, pogodovala i činjenica da je Francuska u januaru 2022. godine preuzela predsjedavanje Evropskom unijom.
Macron je najavljivao vojno jačanje Evrope, negodovao zbog američko-britanskog saveza s Australijom (AUKUS), a bio je jedan od onih koji je konstantno pokušavao diplomatskim putem utjecati na Vladimira Putina i promjenu stava o Ukrajini. Iz dešavanja od februara pa sve do danas, vidimo kako se Macronova nastojanja nisu ostvarila u smjeru koji je francuski lider očekivao.
Kada govorimo o ostatku Evrope, ni u ostalim državama se za sada ne može govoriti o ljudima na čelu koji imaju podjednako uvažavanje kako na Istoku tako i na Zapadu. Iako je mađarski premijer Viktor Orban jedan od dugovječnijih premijera, njegovi stavovi o Ukrajini, sankcijama prema Rusiji, ali i odnosi s Briselom predstavljaju isuviše veliku prepreku kako bi mogao utjecati na promjenu razmišljanja u trenutnom odnosu snaga.
Velika Britanija, iako više nije dio Evropske unije, donedavno je predstavljala "mirnu luku" kada je riječ o političkim procesima. Međutim, unutrašnji skandali, afere i problemi u koje je bio umiješan i bivši premijer Boris Johnson, doveli su do političkog zemljotresa na Otoku koji je u samo nekoliko mjeseci izmijenio tri premijera.
Nakon odlaska Johnsona, na tron je stigla Liz Truss koja se tu uspjela zadržati samo mjesec, da bi je na toj poziciji zamijenio nekadašnji ministar finansija Rishi Sunak.
Da li će vremenom upravo Sunak biti taj koji će izgraditi svoj utjecaj u Velikoj Britaniji, ali i van nje, pokazat će period koji dolazi, ali za sada je izuzetno nezahvalno govoriti o njemu kao čovjeku koji bi mogao donijeti dugoročnu stabilnost državi. Ono što mu svakako ide u prilog jeste vrijeme s obzirom da se može reći da predstavlja mlađu gardu političara.
Osoba koja se također može analizirati kada je riječ o liderstvu, ali i utjecaju na druge je i predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan. Prvi čovjek Turske je od početka ruske invazije na Ukrajinu zauzeo poziciju koja mu je omogućila dalju saradnju s Moskvom, ali i nastavak saradnje s Kijevom i Zapadom.
Iako je trenutno najbliži definiciji lidera koji bi mogao utjecati na određene geopolitičke procese, niz djelovanja koja se tiču odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, Briselom, Grčkom pa i NATO savezom čiji je Turska član, te unutrašnjim problemima ekonomske prirode i nadolazećim izborima, predstavljaju samo kap u moru problema koji na određeni način kompromituju poziciju turskog predsjednika na Zapadu.
Osim što se pokazao kao odličan politički trgovac, za sada je nerealno govoriti o tome kako bi Erdoganovo djelovanje, osim čistog interesa za Tursku, moglo utjecati na veće promjene kako u kontekstu Ukrajine tako i drugih geopolitičkih kretanja.
Nuklearne sile i lideri u "slobodnom padu"
Uprkos činjenici što su zemlje Evrope izuzetno bitne u svjetskim procesima, jasno je kako su Ruska Federacija i Sjedinjene Američke Države i dalje države koje predvode većinu procesa na Istoku i Zapadu. Uostalom, upravo su ove države i dvije najveće nuklearne sile i baš zbog toga imaju i najveću odgovornost kada je riječ o sigurnosti, slobodno se može reći, ljudske civilizacije.
Međutim, kada posmatramo osobe koje vode Rusiju i Ameriku, ukoliko se uzme u obzir historija, može se reći kako i Vladimir Putin i Joe Biden predstavljaju političare koji se nalaze u "slobodnom padu", u sutonu političke karijere.
Ruski predsjednik Vladimir Putin (70) i ranije je donosio odluke koje su značile rat i nemir u tzv. ruskom dvorištu. Ipak, predsjednik Rusije bio je znatno raspoloženiji za pregovore i čini se kako je, koliko god u ratnim situacijama djelovalo nerealno, tada donosio racionalnije odluke u odnosu na krizu s Ukrajinom.
O tome je govorio i bivši predsjednik SAD-a Barack Obama koji je od početka ruske invazije na Ukrajinu u nekoliko intervjua izjavio kako je Vladimir Putin i ranije bio nemilosrdan, ali da je pokazivao određenu volju za pregovorima.
"Mislim da to nije ista osoba kao što je bio ranije. Prije pet godina se ne bih kladio u to da će pokrenuti invaziju na Ukrajinu", rekao je Obama.
Iz propagandnih razloga ili ne, sve češće se govori i o zdravlju Vladimira Putina. Posljednje dvije godine, Putin je ugostio tek nekolicinu svjetskih zvaničnika, a od početka ruske invazije često su u javnosti prikazani i snimci gdje se čvrsto drži rukom za stol te nekontrolirano pomjera stopala, što je izazvalo rasprave o mogućoj Parkinsonovoj bolesti.
Iako je i ranije bio, kako je to rekao i Obama, nemilosrdan, Putin je mogao reći kako među političkim krugovima na Zapadu ima prijatelje ili barem ljude koji će sjesti i s razumijevanjem saslušati sve ono što Rusija želi.
Međutim, od pokretanja agresije na Ukrajinu, Putin je izgubio gotovo svaku šansu za ponovno uspostavljanje odnosa sa Zapadom, a ni u Centralnoj Aziji ne predstavlja više osobu koju lideri bivših sovjetskih zemalja gledaju sa strahopoštovanjem.
Tajikistan's president told Putin at the Central Asia-Russia summit in Astana that it’s time for Russia to start treating Tajikistan with some respect, and “not like some African country”.
— Visegrád 24 (@visegrad24) October 14, 2022
pic.twitter.com/B22rvfLbe3
Prije nekoliko dana, Biden je zaboravio koliko saveznih država SAD ima. Nakon govora na konferenciji Globalnog fonda u New Yorku počeo je silaziti s pozornice, ali je djelovao nesigurno i čak se činilo da ne zna kuda da ide.
Također, krajem septembra, Biden je tokom konferencije za medije dozivao članicu Kongresa iz Indiane Jackie Walorski. To ne bi bio problem da Walorski nije poginula u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u august.
Zbog ovakvog ponašanja, više od 50 republikanaca u Predstavničkom domu pozvali su Bidena da uradi kognitivni test čime bi se pokazalo da li je sposoban obavljati funkciju na kojoj se nalazi.
"Ponovo vam pišemo kako bismo izrazili zabrinutost zbog vašeg trenutnog kognitivnog stanja i pozvali vas da odmah uradite kognitivni test. Vjerujemo da bez obzira na spol, godine ili političku partiju, svi predsjednici trebaju slijediti isti primjer", naveli su republikanci.
Jedan od onih koji se svakako može spomenuti u ovom kontekstu je i kineski predsjednik Xi Jinping (69) koji se također nalazi u poznim političkim godinama. Međutim, u uslovima konfrontacije sa SAD-om te pitanjem Tajvana gdje se i dalje potencira vojni odgovor kao jedno od mogućih rješenja, pitanje je koliko se i on može opisati kao neko ko bi odgovarao ranije navedenom opisu.
Naravno, velike sile, kao što je i rečeno ranije, teško sebi mogu dozvoliti da jedna osoba, naročito u ovakvim vremenima, odlučuje o svemu.
Međutim, ukoliko se analiziraju prvi ljudi evropskih država njihovo ponašanje i odnosi s drugim državama, te ukoliko se analiziraju oni ljudi koji vode najveće sile svijeta, postavlja se pitanje.
Da li se u ovom trenutku može reći da ijedna velika sila na svom čelu ima čovjeka koji bi se mogao opisati kao neko ko posjeduje dovoljnu harizmu, racionalnost i utjecaj, koji bi mogao iskoristiti da pozitivno utječe na geopolitičke procese?
Ako ne, da li smo i definitivno ušli u period kada moguće alternative mogu predstavljati samo politička rješenja koja bi svijet uvela u dodatnu eskalaciju i "put bez povratka"?.
