Koja je uloga Senata u SAD-u: Zbog čega se naziva i "dom koji nikad ne umire"
Očevi osnivači SAD-a zamislili su ulogu Senata kao kontrolu narodno izabranog Zastupničkog doma. Tako je svaka država, bez obzira na veličinu i broj stanovnika, jednako zastupljena. Nadalje, do sedamnaestog amandmana Ustava SAD-a iz 1913. godine izbor u Senat nije bio direktan. Senatori su birani od strane državnih zakonodavnih tijela, a sada ih direktno biraju birači iz svake države.
Senat zajedno sa Zastupničkim domom dijeli odgovornost za donošenje svih zakona u SAD-u. Da bi akt Kongresa bio valjan, oba doma moraju odobriti identičan dokument.
Senat ima važne ovlasti prema odredbama o „savjetovanju i saglasnosti” Ustava. Ratifikacija ugovora zahtijeva dvotrećinsku većinu svih prisutnih senatora i prostu većinu za odobrenje važnih javnih imenovanja, poput onih članova kabineta, veleposlanika i sudaca Vrhovnog suda.
Senat također odlučuje o postupku opoziva koji je pokrenut u Zastupničkom domu, pri čemu je za presudu potrebna dvotrećinska većina. Mandati otprilike jedne trećine članova Senata ističu svake dvije godine, zbog čega je komora dobila nadimak "dom koji nikad ne umire".
Kao i u Zastupničkom domu, političke stranke i sistem odbora dominiraju organizacijom Senata. Svaka stranka bira vođu, općenito senatora sa značajnim utjecajem po vlastitom pravu, da koordinira aktivnosti Senata. Čelnik najveće stranke poznat je kao vođa većine, dok je vođa opozicije poznat kao vođa manjine.
Čelnici Senata također igraju važnu ulogu u imenovanju članova svoje stranke u odbore Senata, koji razmatraju i obrađuju zakone i vrše opću kontrolu nad vladinim agencijama i odjelima. Potpredsjednik SAD-a služi kao predsjednik Senata, ali može glasati samo u slučajevima kada su glasovi izjednačeni. U odsutnosti potpredsjednika, predsjednik "pro tempore", općenito član s najduljim stažem iz većinske stranke ,predsjedavajući je Senata.
Uloga Senata je i da potvrđuje sporazume sa stranim državama nakon što ih dogovori predsjednik SAD-a, također može se baviti i istragama nedjela izvršne vlasti. Jedna od najpoznatijih istraga Senata uključivala je skandal Watergate, koji je doveo do opoziva predsjednika Richarda Nixona 1974. godine.
Manji broj članova Senata dopušta dužu raspravu nego što je to uobičajeno u Zastupničkom domu. Da bi se spriječila beskrajna rasprava koja opstruira zakonodavnu akciju, tri petine članstva odnosno 60 senatora mora glasati za zatvaranje. U Senatu je i manje razrađena struktura stranačke kontrole; stav koji zauzimaju utjecajni senatori može biti značajniji od stava stranke.
Ustavne odredbe koje se odnose na kvalifikacije za članstvo u Senatu određuju minimalnu dob od 30 godina, državljanstvo SAD-a u trajanju od devet godina i prebivalište u državi iz koje se bira.
