Lekcije iz Pariza i Londona: Zapadna Evropa (ponovo) odbila nalet radikala i "sačuvala obraz" kontinenta

Političko lutanje Laburista je dostiglo svoj vrhunac s Jeremyjem Corbynom, koji je vodio stranku od 2015. do 2020. godine. Corbyn je bio pretjerano radikalan i stranku je odveo previše lijevo, u skladu s njegovim ličnim stavovima, zanemarujući činjenicu da su Laburisti ipak stranka lijevog centra.

Zbog toga je 2020. godine Corbyn, iako se protiv toga žestoko borio, uklonjen s pozicije lidera, što je dalje rezultiralo u njegovom napuštanju Laburista. To se pokazalo kao pun pogodak, jer je novi lider Starmer za nekoliko godina uspio pretvoriti samostalnu većinu Konzervativaca u samostalnu većinu Laburista - što Corbyn nikada ne bi mogao uraditi.

Britanski građani, koristeći svoj izborni sistem, odbili su radikalizaciju Laburista i "dočekali" centrističkog lidera u Starmeru, kao što su odbili i Sunakove Konzervativce koji su, u strahu od rasta ekstremne desnice koju je predstavljao Nigel Farage i njegova Reform UK stranka, počeli politički skretati sve više desno. Još jednom su ekstremističke struje značajno poražene, a onim umjerenim je pokazan put do pobjede.

Liberté, égalité, fraternité

Isto se može reći za Francusku, s tim da je situacija bila značajno gora prije početak samih izbora.

Francuzi glasaju na parlamentarnim izborima u dva kruga, a nakon prve runde glasanja, u Evropi su se mogle čuti sirene uzbune. Marine Le Pen, ekstremno desna političarka koja sada već decenijama pokušava doći na vlast u Francuskoj, bila je tome sve bliže.

Njena stranka, Nacionalno okupljanje, koju sada predvodi 28-godišnji Jordan Bardella, osvojila je najviše mandata u prvom krugu (38) te je bacila rukavicu u lice Novom narodnom frontu, udruženoj ljevici, te Emmanuelu Macronu, čiji Ansambl je od najjače koalicije u parlamentu spao na dva zagarantovana mjesta pred drugi krug.

Sve je mirisalo na pobjedu desnice, ali onda su Macron i neformalni lider ljevice Jean-Luc Melenchon stavili svoje lične razlike na stranu i ujedinjeno stali "na crtu" Nacionalnom okupljanju. Rezultat? Od najjače stranke u prvom krugu, desničari su pali na treće mjesto, a iako su dobili značajan broj novih zastupnika, jasno je da će vlast ostati misaona imenica za njih.

Brojni analitičari, posebno oni koji imaju određene pretenzije prema političkoj desnici, bili su stava da je pobjeda Melenchonovih ljevičara također problematična, ali ovdje se mora uzeti u obzir da NPF nije došao do apsolutnog trijumfa, već da će za vlast morati pregovorati s Macronom.

To znači da će doći do političkog kompromisa koji će umnogočemu ublažiti neke radikalnije politike i planove Melenchona, čime će Macron osigurati stabilnost barem do 2027. godine, kada će Francuska svakako dobiti novog predsjednika.

U Zapadnoj Evropi radikal vladati ne može

Ono što je generalna poruka ovih procesa koje smo mogli vidjeti jeste da radikalne struje jednostavno ne mogu doći do vlasti u Zapadnoj Evropi, koliko god se trudili.

Istini za volju, Francusku je spasio njihov unikatni dvokružni sistem za parlamentarne izbore, dok je u Velikoj Britaniji promjena došla iz drugih razloga, ali ideja ostaje ista.

Naravno, radikalne struje mogu biti na neki način dio vlasti. Melenchon, kao poprilično ekstreman ljevičar, bit će dio vlasti u Francuskoj. Uostalom, Geert Wilders je na vlasti u Nizozemskoj kao ekstreman desničar, ali ih politički sistemi značajno limitiraju.

Za razliku od istočnog dijela kontinenta, gdje vidimo političke pojave poput Viktora Orbana u Mađarskoj ili stranku Pravo i Pravda u Poljskoj, razvijeniji dio Evrope ipak ima i mehanizme, ali i političku mudrost, da odbije "slatka" obećanja populista i shvati koju odgovornost ima.