Libansko primirje ili treći put kako se izraelski tenkovi bez pobjede vraćaju iz Libana
Francusko-američka platforma za postizanje prekida vatre u Libanu u saradnji sa vladama Izraela i Libana, stvorila je osnovu za uspostavu kakvog-takvog predaha.
Upravo u ovoj platformi za primirje krije se najveća opasnost za stvarnu uspostavu mira, obzirom da francuska strana drži bok libanskim maronitima, dok američka strana drži bok Izraelu.
S tim u vezi Hezbolah je zapravo pregovarao u vrlo neravnopravnim uslovima, ali je samim procesom pregovora dobio još jednu legitimaciju i priznanje.
Gubitnici i pobjednici
Ako je od ovog primirja Hezbolah dobio onda je Hamas najviše izgubio obzirom da se izraelski fokus ponovo preusmjerava na rješavanje Pojasa Gaze i to jedinim adutom koji Izrael ima, sirovom vojnom silom razaranja.
Uopšte, nije moguće jednako mjeriti kome je rat teže pao i više uzeo obzirom da se radi o proxy ratu između političkog pokreta i države, izraelske države. A država je servis sačinjen od cjelokupnog aparata javne uprave koji zavisi od ekonomskog razvoja, kojeg zaustavlja svaki vid rata.
Prema američkim procjenama izraelski rat u Pojasu Gaze koštao je Tel Aviv više od 50 milijardi dolara po utrošenim vojnim sredstvima, što znači da cifra cjelokupnog ratnog napora ima trocifreni broj milijardi dolara.
Uz sve napore Benjamina Netanyahua da sebi prizna vojnu pobjedu za svoj politički opstanak, Hezbolah nije poražen u vojnom smislu. Hezbolah kao nekonvencionalan protivnik ne može biti poražen u okvirima konvencionalnog rata jer je Hezbolah odavno postao društveni pokret prerastajući status militantnog političkog krila.
Kada su Hezbolahu likvidirani članovi prvog ešalona rukovodstva, Hezbolah je odabrao njihove zamjenike. Nakon likvidacija zamjenika, na njihovo mjesto su došli lideri koji se nalaze izvan Libana. Kada su izraelske snage uništile velika skladišta oružja u Libanu, Hezbolah bi iz svojih sekundarnih logističkih baza u Siriji dopremio novu opremu i oružja.
Kada je izraelska mornarica blokirala pomorski pristup Bejrutu uz danonoćno bombardovanje, Hezbolah je stvorio tako frekventne raketne udare na Haifu i sjever Izraela da je gotovo pa funkcionalno amputirao dio izraelske teritorije.
Kopnena invazija samo je potvrdila ovu "pat poziciju" između dva zaraćena aktera koji jedan drugom mogu zadati teške, ali nikako smrtonosne udarce. Ipak, ostaje kao historijsko pravilo da se izraelski tenkovi po treći put vraćaju iz južnog dijela Libana bez oreola pobjednika.
Bidenov miraz
Iza svakog američkog predsjednika ostao je poneki lokalni ili regionalni mir ili primirje kao zalog svjetskom miru. Iza Joe Bidena ostaje ukrajinsko-ruski rat kao Gordijev čvor, ali i reaktivirani izraelsko-arapski sukob u Pojasu Gaze uz dodatni front sa Hezbolahom.
U tom pogledu ovu libansku platformu za primirje odnosno prekid vatre treba tumačiti kao jedan od posljednjih poteza Joe Bidena kao američkog predsjednika. Međutim, kratkoročnost mirovnih inicijativa na Bliskom istoku predstavlja gotovo pa pravilo nakon što je propao Sporazum iz Osla iz 1993. godine kojem je kumovao tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton.
Imajući sve navedeno na umu, ovo dvomjesečno primirje je samo hvatanje daha za novi vrtlog rata koji se ne može riješiti platformama koje zaobilaze Teheran.
Svijet nogometa nešto slično nikad nije vidio: Derbi za titulu gledali na ekranu zbog koncerta
